E, ljubljena moja…
Mirko Popović
– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.
Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući…








