piše: Jadran Šantić
Ovu san štoriju dragi štioci tija notat davno ma sve drugi put pa jopet drugi put i tako san skroz zaudobija na nju. U nas u Dalmaciju pa naravno i u naše malo misto, živedu razni bonkulovići koji su u stanju dok govore o spizi skoro pa i ubit za dobar bokun.
U Dalmaciji je na cini sve normalno ča je iz mora. Ribe, škojke, raci,…
S obje strane prozora bajka.
Berlin, 19. siječnja 1992. Nedjeljno prije podne. Oblačno, susnježica uz pokoji jaki pljusak, po ulicama prava bljuzga, ali pred zgradom radija, prekrasnim Poelzigovim zdanjem u zapadnom dijelu grada, u Masurenalle, od 10 sati gomila naroda. Ljudi, mlado i staro, svi radosni i veseli, i svi svečano obučeni, strpljivo čekaju da ih se pusti u Haus des Rundfunks. Traži se karta više.…
Dodirujem hladni kamen, oko mene zidovi sazidani od kamenja različitih veličina, a ipak tako skladni i ravni. Podignem pogled, nema stropa, iznad je plavo nebo bez ijednog oblaka i Sunce. Sunce baca sjene po zidovima i unutrašnjosti građevine, igra sjena povećava mistiku prostora. Nalazim se u najstarijoj starohrvatskoj crkvi (o. a. prema nekim autorima). Radi se o crkvi svetog Spasa čiji zidovi i toranj još stoje – gotovo 12 stoljeća dakle preko tisuću godina.…
Mi nismo prijatelji
Početak godine započeo je mnoštvom deprimirajućih informacija i predviđanja koje uglavnom negativno djeluju na psihičko stanje nacije.
Italijanski glumac, Gian Maria Volonte, prije pedeset godina, glumi radnika koji na traci u Fiatu ili negdje slično, mora svaki dan ostvariti normu. Krvav posao.
Zvoni mobitel. Dostavljač mi provjerava identitet i daje mi usmeni putni nalog:
Pred Božić 2021. održana je međunarodna i humanitarna izložba Lichter-Bilder-Schau u predivnom baroknom hotelu Korana Srakovčić u Perivoju J. Vrbanića 8 u Karlovcu.
Obilježava se trideseta godina od osamostaljenja Hrvatske. Čitam baš danas u novinama. Da tu i tamo ne bacim oko na Jutarnji ili Večernji list, ne bih to ni znala. Imam vlastitih problema i preokupacija ovdje.