Za srce i dušu

Igor Petrić
Dotakni mi ruke
Pogledom,
Kao nekad
I nježno nasloni
Osmijeh
Na moje usne.
Pričaj mi o sebi:
Sve što možeš,
Sve što znaš…

više

Igor Petrić
Eto,
opet sam sanjao
kako ti u snove ulazim,
kako nježno dodirujem tvoju kožu
i tvoje usne usnama svojim.
Ništa mi više ne treba,
osim vremena jer san je samo san
i to mi nije dovoljno.…

više

Robert Tomšić

Tko je ljubav?
Znam.
Valjda se čovjek takav rađa?
Uistinu, ljubav je najveći dar i…
živi se i… težak je to i sladak kruh.
Ljubav je dijete, pas, rosna trava, svemir, more…
A sve To je sam Bog.…

više

Igor Petrić
što skrivate iza namještenih osmijeha
kojima vladate masama ispranih mozgova
što skrivate
iza osmijeha
kojima vladate masama
ispranih mozgova
što skrivate
pitam vas…

više

Igor Petrić
Vidiš li ga uopće.
Dovoljno je prostran za sve,
one velike i one male ljude
koji jedva čujno govore o prijateljstvu
uz koje žive i zajedno s ostalima
kamen po kamen grade
spomenik svom postojanju.
Na ulici ispod sata nepomično leži sjena…

više

Nikola Šop

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.…

više

Robert Tomšić
Imao sam pa vagao, kao zlatar zlato.
Nisam cijenio, bio sam „građanski“ hladan.
Priroda je za mene bila prljava i siva.
Gledao sam kroz krivu dioptriju,
kao i većina mojih „prijatelja“.
Kada sam izgubio svu „gramažu“ zlata,
tada sam prvo osjetio bijes. Na druge!
Poslije sam skinuo naočale i progledao.…

više

Joso Špionjak
Tmurno nebo, nevrijeme prijeti,
u snu dubokom ljudi su mnogi,
nastojim se, eto, svemu oduprijeti,
kano siromašni prosjak bosonogi.

Široko more okrutnih sudbina,
proguta snove mladosti rane,
sad vrt edenski viče iz dubina:
Ne daj golo trnje da ostane!…

više

Lada Franić Glamuzina
Proces razdvajanja je
Kao proces ponovnoga spajanja
U  nove živote
Na  nove putove
Spajamo se u zajedničkom rastanku
Nužno je to izvesti zajedno:

Skupa izvesti razdvajanje
Uspjeti u zajedničkom raskolu…

više

Robert Tomšić
Zagrlit ću onaj moj hrast u dubokoj šumi.
Taj je div ostao isti kao kad sam bio dijete.
Tada sam vjerovao kako noću hoda, sluša, sve pamti
i da se zorom vraća na svoje mjesto samo zbog mene.
Puno toga me naučio, ono o čemu ljudi nisu govorili,
možda iz neznanja, srama ili opasnog straha i zaborava?
Naslonjen na toplu, „hrastovu“  koru razmišljao sam
i tako leđima upijao dobronamjerne, „životne“ savjete
koji su me često vodili u duboku tugu i iskreno kajanje.…

više