Iz naše arhive …objavljeno 17.09.2015.
piše: Sonja Breljak
Izbjeglička kriza u Europi. Tema je to svih vijesti brojnih tv postaja i drugih medija. Situacija u Mađarskoj …izbjeglice u Hrvatskoj …kontrole …dileme …mjere …
Čitam i slušam s pažnjom različita stajališta i komentare. Europa puca po šavovima. Kasni. Svađa se. Ne sluša. Igra igre. Svatko radi po svome.
Njemački ministar unutarnjih poslova u jednoj je večernjoj emisiji usporedio sadašnju situaciju s onom iz devedesetih godina rekavši kako je tad Europa, za razliku od danas, bila složna u prijemu izbjeglica iz bivše Jugoslavije.
Htjela ne htjela, cijela situacija neminovno budi uspomene na to vrijeme. Kako je to Europa primila tih devedesetih izbjeglice iz bivše Jugoslavije? Kako je to bilo biti izbjeglica?
U svakom slučaju, žalosna je to situacija, bez svake dvojbe. A o njoj mogu progovoriti pa i usporediti vrijeme, reakcije i postupanja, jer i sama bijah dio tog izbjegličkog kretanja.
Dakle, od travnja 1992. godine bijah s djecom kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, registrirana na otoku Hvaru. Najprije privatno a onda u zajedničkom smještaju. Imali smo žute izbjegličke kartone. Dok su, zajedno s nama smješteni Vukovarčani, imali plave, prognaničke kartone. Jedni izbjeglice a drugi -prognanici. Imali smo hranu, smještaj i zdravstveno osiguranje. Novac ni od koga nismo primili a niti nas je tko posjetio, kako od civilnih, svjetovnih, državnih, humanitarnih a bome niti od crkvenih struktura bilo koje države. Pamtim kako su jedino volonteri iz Italije jedanput “zalutali” k nama te zabavljali djecu te kako smo za jednog Božića dobili darove od njemačkih obitelji.
U tom izbjegličko-prognaničkom smještaju boravili smo do kraja veljače 1994. kada smo, ponukani informacijama kako će nas sve prebacivati na Vis, jedni za drugima svi kretali dalje …Austrija, Švicarska, Njemačka …
Mi krenusmo za Njemačku kako su već prethodno učinili i bližnji rođaci. O nekim pravilima ili pravima izbjeglica, o kakvim međunarodnim ili europskim propisima niti pojma nismo imali a nismo ni imali koga da nas u to uputi. Tada, prije više od 21. godine, ne bijaše interneta, googla i wikipedije ili mobilnih telefona da informacije dođu kao na dlanu. A nisu nas ni dočekali transparenti s “Wilkommen”/Dobrodošli.
Njemačka nas je primila. Nije nas ništa pitala. Nismo nikad ni bili u prilici ispričati svoju priču a niti podnijeti zahtjev za azilom iako smo dolazili iz zemlje zahvaćene ratom. Dobismo svi u ruke dokument naziva “Duldung”, boravak na šest mjeseci.
Iz Duldunga (prevedeno, riječ znači “trpljenje) ne proistječu nikakva prava, znalo se tada reći. Točnije, nismo imali pravo rada, ni pravo kretanja izvan Berlina a niti pravo studiranja. Nakon isteka šest mjeseci, boravak je (na kapaljku) produžen na još šest pa na još šest mjeseci i tako redom više godina. Najteža je bila 1997. godina. Tad su brojni od nas dobili dokument na kojemu piše “Abschiebung”, u prijevodu “Izgon”. Brojni su uistinu i protjerani. Neki su se dragovoljno ( a u stvari pritisnuti prijetnjama o mogućem izgonu) prijavili za odlazak u treće zemlje …Ameriku, Kanadu, Australiju …
U to vrijeme nije bilo govora ni o kakvoj integraciji a pogotovo ne o integraciji izbjeglica. Djeca su pohađala škole. Gimnaziju su mogli završiti ali nakon desetog razreda koje druge škole nisu mogli dobiti stručnu izobrazbu. Tako je jedna cijela generacija djece koja nije pohađala gimnaziju, ostala bez stručne naobrazbe.
Još je gora situacija bila s nama odraslima. Njemačka država nas je primila, smjestila u zajedničke smještaje -takozvane “hajmove” (od Wohnheim), tutnula u ruke dokument o privremenom boravku bez puno prava i – zaboravila na nas.
A vele da nas je u jednom trenutku u Berlinu bilo i do 30 tisuća. Dakle, 30 tisuća zaboravljenih ljudi. Taj broj se (raznim metodama “dragovoljnog povratka”) vremenom smanjio. Koju školu imamo i kojeg smo zanimanja nitko nas od službenih vlasti, nije nikada ni pitao. A nije bilo niti pomisli ili prijedloga da učimo njemački jezik ili da se, ne daj Bože, integriramo. Takva strategija ignoriranja učinila je da brojni dobro obrazovani ljudi postanu tek građevinski radnici ili da poučeni takvim postupanjem, ljudi izaberu biti izbjeglice po profesiji te se zadovolje “slobodom” koju nudi minimalna državna skrb i rad na crno.
Dakle, bijasmo prepušteni sami sebi. Mi riješili boriti se, raditi po svaku cijenu pa nakon više godina (odricanja od državne, socijalne pomoći) dobismo najprije boravak (Aufenthaltserlaubnis) na godinu, dvije i na koncu neograničen. Ta borba (protiv vjetrenjača) trajala je skoro deset godina.
Radim. I na više kolosijeka. Ne dam da moja profesija propadne. A moja radna tema drugdje su upravo izbjeglice.
Kad me nedavno pozvaše radi pojašnjenja radnog staža, onda ustvrdiše kako imam četvero djece pa bi me time po odlasku u mirovinu pripadao i dodatak na svako u Njemačkoj odgojeno dijete. Uvjet za to ostvarenje je u vrijeme podizanja i odgoja djece, imati “uobičajen boravak”.
-Koji ste boravak imali u vrijeme kad su djeca bila mala?- pitaju.
–Duldung -velim. A iz Duldunga ne proistječu nikakva prava ...prolazi mi kroz glavu.
–E, da, to nije “uobičajen boravak”. Žao mi je gospođo vrlo, time, kad odete u mirovinu, gubite mjesečno najmanje 200 eura, veli vrlo ljubazni gospodin u mirovinskom osiguranju.
Zbog čega vam ovo pišem? Jer želim reći kako se to naše izbjegličko vrijeme, bez cilja, plana, svrhe, puta naprijed, integracije, socijalizacije …svojevremeno pretvorilo u svoju suprotnost te na brojnima od nas ostavilo gore tragove od onih ratnih.
O ovoj sam temi progovorila više puta i na raznim mjestima. I ustvrdila kako bih da ponovno ulazim kao izbjeglica u Njemačku a da unaprijed znam šta me i da me čeka to isto što smo preživjeli, rekla: –Hvala, ne!
Ovo moje sjećanje izazva izjava njemačkog ministra kako je Europa u slučaju nas izbjeglica iz bivše Jugoslavije, svojevremeno bila vrlo složna. U čemu to? -pitam. Ako su i drugdje izbjegličke sudbine bile slične našoj …
Njemačka danas pokazuje druge namjere. Govori o tražiteljima azila koji dolaze iz ratom zahvaćenih država, o “uobičajenom boravku”, učenju jezika, školovanju, stanovima, integraciji …Sasvim nova retorika.
Reklo bi se da se na prošlim (lošim) a na žalost našim, primjerima, ponešto i naučilo.
No, neće li kvantitet (brojnost i veličina izbjegličkog vala) onemogućiti kvalitet (učenje jezika, obrazovanje i integraciju)?
Bude li tako, za par godina bit će to masa nezadovoljnika koji su umjesto očekivanog, punog, dobili instant život a one koji su im to o(ne)mogućili, suprotno današnjem osjećaju (“hvala Angela!”), neće držati baš za prijatelje.
Upravo sam napisala jedan malo poduzi komentar koji se ne znam zasto se sam i obrisao, pa da se ne bih ponavljala , ukratko – divno je da netko ovako otvoreni i bez uvijanja govori o izbjeglickim danima svih nas iz tih ratnih godina, usporedba je svakako na mjestu iako su vremena skroz drugacija.Ako progovorimo o istom na nasim osobnim facebook profilima o istom bit cemo ostro kritizirani najcesce kao ksenofobi sto je jako neugodno i neistinito.Ipak, bilo kako da smo onda primljeni kao izbjeglice ovdje u Njemacku moramo biti zahvalni i srecni, moje pitanje je samo kad se radi… Read more »
I ja bih” REKLA NE”! Kada sam ja 1979 g. došla u Berlin, na “Famillienzusammenfuechrung” odmah sam tražila posao u Siemensu, gdje mi je i muž radio. Primili su me, ali radnu dozvolu nisam dobila, na Zavodu za zapošljavanje. Komentar. Došli ste u zabranjeno vrijeme, nećete je nikada dobiti. Mada sam u “Nikola Tesla” u Zagrebu dala sporazuni otkaz, vračala sam se samo produljiti boravak, uvijek nakon 3 mj. Da bih mogla ostati, vjenčali smo se. Svi pokušaji da dođem do radne dozvole, su pali u vodu. Bilo je tu svakakovih izgovorenih gluposti, od službenika, na pr “i moja žena… Read more »
Vrlo upečatljiv članak.Proživjeh 1992g. odlazak i boravak narednih dvadeset godina parcijalnog boravka…Teška sjećanja…
Kažem vrlo upečatljiv članak, no svatko smo boravak u Njemačkoj doživjeli na sebi svojstven način…
Hvala Sonja,podsjetila si me da ne zaboravim vrijeme
inegracije, vrijeme koje je ostavilo neizbrisiv trag na duši. Ipak bilo je to vrijeme kada mnogi, pa tako i ja, nismo imali ništa drugo u životu osim slamke koja se zvala Njemačka.
Hvala Sonja…vrlo upečatljiv članak !
Odličan članak, draga Sonja! I važna tema. Valjalo bi ga objaviti i u nekim njemačkim novinama! Puno pozdrava, Alida
U Njemačku je ove godine uselilo na desetke tisuća hrvatkih radnika koji se sami snalaze kako znaju i umiju i o njihovoj integraciji ili kursevima njemačkog o trošku države nitko ne govori. Kako to?
Istina je Sonja vremena se mijenjaju,a na primjerima se uči, bez obzira čiji oni bili, loši ili dobri slično i njemci.
Njemci danas drže više do kvalitetne integracije,vladanje uz materinski jezik i sa njemačkim,možda i sa engleskim.Pa će današnjim izbjeglicama biti mnogo lakše položiti radnu praksu,nego što je sve to bilo nama nekada..
Na kraju kraja i jezici se kroz vrijeme prlagođavaju,pitanje uvjeta i okolnosti života građana,u ovom slučaju je to Njemačka.