MURVA

piše: Vinko Pavić
Desetljećima se zibala, gizdava, rodna i zelena, između vremena i nevremena, između proljeća i jeseni, između bura i spokoja.

Lelujavo i uzbibano prkosila ljetima, zimama i dušmanima koji joj srce i dušu…, koji joj pod kožu htjedoše, stoljetni san iz žilja uzeti, oči i život iščupati.

O Ivandanu joj kršili ruke da svitnjak upale, zimi žarom njenih osušenih kosa lule palili, promrzle prste grijali i mokre noge sušili. Meso sušili. Kruh pekli.

Bila prepuna mrava i cvrčaka, ptica i pauka, gusjenica i zvijezda. Prepuna vila i vještica. Bila čvrsta i stamena ko obelisk, krhka i nježna ko ruke djevojačke, ko šarena krila leptira. Po danu, ptice u njenom krilu posljednju pjesmu cvrčaka dokončavale, a obnoć zvijezde, nebeske krijesnice, iskrile se i migoljile po zelenom nebu njene krošnje, igrale se i skrivale pod lišćem, mjesec tražile, zoru budile.

Rasla do prozora, uz kuću. U sirotinjske odaje htjela, među ljude, do stola, slatke bijele plodove nutkala, stidljivo kao da vraća stari,  zaboravljeni dug.

Po zvizdanu i uvečer u njenom osjenjenom krilu baškarili se seljani, lule se dimile, kudilje prele, kudili se i zamirali momci i cure, mudrovalo se na dugo i široko o dolazećim vremenima i onima koje samo vrijeme uzalud potroši.

Cure pocikivale hihotom, momci se jačali, kljuke vukli, prstena s curama igrali, pokatkad bi rukom pod modru…, po zrele plodove…, a obnoć i pred zoru u njenoj zelenoj raskuštranoj kosi vile sjedile. Cirlikale se, ljuljale i vilinskom pjesmom momke mamile.

Težaci bi o Zdravomariji, jadom izmučeni, posjedali na njen prostrti plašt od želja i uspomena, od suza i zaborava, od desetljeća i stoljeća. Umorni od crnice, od ledine, od motike, žedni vode, a željni vina. Umorni od vina. I katkad joj godine raspredali. Raspredali joj desetljeća i stoljeća. Kako je nekada, za njihova   pra–pra dida dukate rađala, svilom ih povijala, u svili ljuljuškala, a oni sretni, pod njenim svilenim nebom, svejedno, dronjke oblačili.

Pamtila, kažu, do sedmog kolina, vihore mučnih i mračnih vremena, fijuk britka biča nad tamnim horizontom i tvrdi potplat čizme crvene od krvi, od mraka, od jalovosti, od ništavila. Gromove u njedrima preživjela, u zemlju ih ukapala. Upamtila i mene.

U njenoj stoljetnoj priči pritješnjenoj između sna i jave bilo i moje djetinjstvo uvijeno. Svako me jutro uzvišena, čekala, zlatne sunčeve zrake odškrinula i treptala od čeznuća.

Privila bi me nježno u svoju hladovinu u svoje krilo, kao što mati dijete privija, pomilovala bljedunjave gradske obraze i pričala. Pričala mi, pokatkad, o sušama i poplavama, gladi i bijedi, bolesti i žalosti, pilama i sjekirama. Kako je dočekivala i ispraćala znane i neznane. A ja pamtio i upamtio nju, obećao joj rane zacjeljivati, kosu češljati, pjesme od njenih svilenih niti skladati. Djecu i unuke na njenim granama ljuljati…

A onda, jedno jutro, poslije zvijezda, poslije vila i vještica i poslije cvrčaka, dok je posljednjim rosnim kapima s pregorjelog lišća blagoslivljala novi izlazak sunca, i otežalo i tjeskobno otpozdravljala kasnoj jeseni; sjekire naoštriše, čeličnim je klinovima pribiše, konopcima i lancima odmjeriše vrijeme.

Odmjeriše  desetljeća i stoljeća, njene ruke i žilje, grudi i kosu. Tijelo joj ogoliše, i sve u jednu zimu, jednu hladnu, snježnu zimu skršiše. U plamen! u dim! u ništa!

Baš onako kako to samo ljudi čine. Olako! Neljudski!