ZAŠTO SAM TAKO ZLOČEST

IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 14. 2. 2010.
Zanimanje: cinik
Piše: Danijel Divić

Pisanje kolumni o mladim Hrvatima iz dijaspore postaje nešto nalik šamaranju mrtvog magarca. Dobro, ja prečesto volim staviti prst u ranu, malo pročeprkati te zatim dobro posoliti tu ranu. Bojao sam se svakakvih reakcija. Uz sve divne mogućnosti koje nam nudi izobilje Europske Unije, uz malo „guglanja“ – još na mene nitko nije bacio Molotovljev koktel, još nisam dobio pismo puno Antraxa, nema unajmljenih snajperista koji vrebaju iza svakoga ćoška da me pošalju na konačni sud a najmanje od svega vrijeđanja. I što mi to govori? Normalan čovjek bi možda i pomislio da to ima nekakve veze sa time da mladi Hrvati iz dijaspore možda nisu onakvi kakvima ih opisujem u svojim kolumnama te se ne prepoznaju u njima, pa samim time i ne vide potrebu za adekvatnom protureakcijom (ne bi li začepili usta onoj „jugoslavenčini sa Hrvatskog Glasa Berlin“). No kako se ja nipošto ne ubrajam u skupinu tih ljudi („normalnih“ naravno, a još manje i „jugoslavenčina“ – neovisno o tome što sam rođen na dan republike koji baš namjerno pišem malim slovima), mislim da je razlog nereagiranja na moje kolumne sasvim druge prirode.

Kao prvo,sumnjam da ih oni po kojima „pljujem“ uopće i čitaju, jer po njima „pljujem“ većinom upravo iz tog razloga jer ne čitaju dovoljno. Kao drugo, da ih i čitaju, sumnjam da bi ih razumjeli, možda da pišem na njemačkom jeziku, međutim, njemački bi mi ponudio još više mogućnosti preseravanja stranim izrazima koje nitko nije čuo tako da bi shvaćanje najobičnije kolumne u tom trenutku postalo nemoguća misija, ravno onoj mladom Hrvatu iz dijaspore objasniti da Jugoslavija nije bila komunistička nego socijalistička država, ili da naš predsjednik Ivo Josipović nije nevjernik nego AGNOSTIK. Ali čemu onda sve to? Zbog pojedinih razgovora koje sam imao sa mladim Hrvatima iz dijaspore u međuvremenu, a kojima je tijek bio odprilike ovakav:
–        „Ne valja ti zadnja kolumna, nisi u pravu, puna je stereotipova, a i nisi dobro rešeširao!“
–        „Molim?“
–        „Nisi dobro REŠEŠIRAO…!“
–        „Molim?“
–        „REŠEŠIRAO jebote! Nisi dobro REŠEŠIRAO!!!“
–        „MOLIM????“
–        „R-E-Š-E-Š-I-R-A-O!!!!“
–        „Želiš reći da nisam dobro ISTRAŽIO????“
–        „DA JEBOTE …. REŠEŠIRAO….“

Da stvar bude gora, mladi Hrvat iz dijaspore s kojim sam vodio ovaj razgovor (koji je malo ilustriran radi lakšeg razumijevanja jer je vođen putem fejsbukovog chata – fejsbuk vam je ono na čemu vam klinci i frustrirani odrasli danonoćno vise – šaljući „friend requestove“ ljudima s kojima nikada u životu kavu nisu popili – ne bi li vlastitu intimu otkrili cijelome svijetu u nedostatku samopouzdanja i trunka moždane aktivnosti, ne shvaćajući pri tome da „društvene mreže“ poput fejsbuka prostituiraju pojam „prijatelj“ … a ostalih 10% čovječansta je prisiljeno također koristiti  fejsbuk jer bi inače došli u poziciju ravnu virtualnom samoubojstvu – pošto danas svijet sve više podsjeća na Orwellovu noćnu moru iz „1984“, što je međutim tema jedne sasvim druge kolumne ukoliko mi nemilosrdni google ne začepi gubicu) uopće ne spada u shemu „prosječnog hrvata iz dijaspore“ opisanog u mojim prošlim kolumnama (postoji li osoba koja je ovu rečenicu uopće shvatila pri prvom čitanju? Napomena meni: hitno poraditi na stilistici!), barem ga ja nisam smatrao niti ga namjeravam smatrati takvim.

Možda jednostavno nisam bio dovoljno zločest, medutim, sarkazam, cinizam i ostale divne stilistike nude samo ograničene mogućnosti u obračunavanju i polemici. Ništa nije ravno dobroj, staroj, narodnoj psovci, ali to stvarno nije nivo na koji bih se trebao spuštati samo zato da bih nekolicina klipana shvatila da ih vrijeđam pa se time eventualno osjećala izazvanom reagirati na moje vrijeđanje daleko gorim vrijeđanjem, što bi samo potvrdilo moju teoriju da se radi o klipanima.

Nije ovo ni buntovništo koje je samo sebi svrha, iako sam uvjeren da živim u Hrvatskoj, pisao bih samo loše o svojim sunarodnjacima ne obraćajuci uopće pažnju na mlade Hrvate u dijaspori. Naime, mišljenja sam da u svakoj društvenoj strukturi mora postojati jedan „trn u oku“, „bakterija“ koja svima ide na živce i koje bi se svi najradije riješili jednom finom, kulturnom, javnom likvidacijom na glavon trgu (kao što je bio slučaj sa raznim humanistima koji u određenom vremenskom razdoblju – nekada davno – nisu odgovarali crkvenom shvaćanju svijeta).

Jer da ga nema, svi u dijaspori bi – a u to sam uvjeren – neprestano ponavljali mantru hrvatskoga iseljeništva (što uostalom dobar dio i čini) „mi Hrvati smo Božji narod“ i time grijali svoja iseljenička srdašca sasvim plitkom demagogijom. Ne mislim da će se kroz stalno „pljuvanje“ išta promijeniti, no barem će taj neugasivi plamen domoljublja barem ponekad netko popiškiti i time upozoriti na „govna u vlastitom dvorištu“, što je – koliko se ja razumijem u demokratski proces – bit jedne demokracije.

I tako se često puta uhvatim u situaciji koja bi, kada bih učinio ono što mi prvi puta padne na pamet, bila krajnje nepovoljna za moj daljni svakodnevni proces disanja. Htjedoh dreknuti „TO“ u jednom izuzetno hercegovačkom kafiću onoga trenutka kada su izašle izlazne ankete drugoga kruga predsjedničkih izbora, htjedoh dreknuti „sami su si krivi“ kada se pred crkvom prodavala knjiga o žrtvama Bleiburga, htjedoh (jednom davno) otvoriti koncert povodom hrvatskih dana pjesmom „čoban tjera ovčice“ isto kao i što htjedoh prilikom nastupanja na srpskom đurđevdanskom prolećnom saboru otvoriti koncert pjesmom „ruža hrvatska“, htjedoh dreknuti (iako volim „Dinamo“) „daaalmaaaciiijoooo, moja ruuužooo prooocvaaalaaa“ na Trgu bana Jelačica, htio bih dreknuti „diiiinaaaamoooo zaaagreeeb“ u centru Splita i mnogo toga još (nema smisla daljnjeg nabrajanja, već sam si stvorio jedan sasvim pristojan broj neprijatelja za običnu „piškaralu“).

Ali od svega toga pišem kolumne. Budimo realni, iako mnogi kažu da je papir moćniji od mača, za mene je to debilska izjava tisućljeća. Od mača može biti moćniji samo još veći mač, dok si papirom možeš fino obrisati guzicu (što samo znači da je i papir sasvim korisna pojava uzimajući u obzir moguću reakciju mog organizma ako na mene nasrne nekolicina osvetoljubljivih siledžija sa golemim mačevima u rukama… ne, ne namjeravam napisati što bi se desilo, pametnom dosta da si sam ilustrira tu prigodu).

Dakle, ne radi se uvijek o mom vlastitom stavu, nije to samo buntovništvo buntovništa radi, to je onaj temelj demokracije – imati pravo izgovoriti ili napisati drugačije mišljenje i poštivati ga iako se možda protivi vlastitom svjetonazoru. Uzeti si vremena, ako već ne saslušati, onda barem i razmisliti o mogućnosti da postoji drugačiji način razmišljanja. Informirati se o nečemu i onda si stvoriti stav, a ne svoj stav temeljiti na video uratcima youtube-a te nedjeljnim propovijedima ili onoga što su nas učili roditelji. Medutim, kad smo već kod poštivanja tuđeg mišljenja, TO je upravo ono što mi u dijaspori nedostaje. Dijaspora je – ne samo hrvatska – specifična po tome što nekih realnih dodira sa matičnom državom baš i nema, u hrvatskom obliku to je još očitije jer je za određene saborske krugove dijaspora nešto čega se sjete samo u predizbornoj kampanji. Mnoštvo mladih Hrvata iz dijaspore su rođeni u dijaspori, savršeno su integrirani, još više, mogu poslužiti kao primjer drugim migrantima, te ne namjeravaju napustiti svoju „drugu“ domovinu.

I baš iz tog razloga mi nikada neće biti jasni njihovi pretjerani osjećaji prema jednoj Hrvatskoj s kojom su joj jedine dodirne točke „Urlaub“. Pretjerano domoljublje, danonoćno isticanje vlastitog hrvatstva u dijaspori možda i prolazi, u Republici Hrvatskoj sasvim sigurno ne. Pričamo o onoj pravoj Republici Hrvatskoj, unutar granica Republike Hrvatske. Onoj Hrvatskoj u kojoj se smatra da su Livno, Duvno i Posušje gradovi u jednoj drugoj državi. Pričam o onoj Hrvatskoj koju mi iz dijaspore na svakim izborima zajebemo i uskratimo za vladajuću opciju koju si je sama izabrala. Onoj Hrvatskoj u kojoj žrtve rata nisu zaboravljene, ali u kojoj je rat završio prije 15 godina. Onoj Hrvatskoj koja se branila u Vukovaru, Osijeku i Kninu, a ne u Berlinu, Torontu ili Sydneyu. Onoj Hrvatskoj u kojoj su klinci od 16 godina bili prisiljeni uzeti kalašnjikov u ruke i braniti vlastiti život, a ne preseravaju se svojim hrvatstvom na lošem hrvatskom, 15 godina nakon završetka rata, slušajuci Cecu i Thompsona istodobno, u jednoj drugoj državi, u samo njima poznatom svijetu….