DJEVOJKA IZ GRADA

JEDNA ŽIVOTNA PRIČA
piše: Nada Landeka
Godine su uzele maha, a s godinama je stigla sijeda kosa, pokoji kilogram viška, i naravno  – gubitak pamćenja.
Sve češće i češće se osjeća kako se lakše prisjetiti daleke prošlosti tj. mladosti a sve teže onog što je bilo jučer ili danas. To je neminovna posljedica starosti i iako nije ugodna, neprekidno ponavljam sama sebi – ma bitno je da sam, fala Bogu,  zdrava i živa, sve drugo je lakše riješiti ili zanemariti.
Tako u večernje sate …dok moj muž  koji je nakon 20-tak  godina rada u tuđini konačno našao svoj mir uz topli radijator i daljinski upravljač kojim veoma lako i brzo otputuje u bilo koji kraj svijeta …ja polako prebirem po sjećanju.
Često se prisjetim sličnih večeri kada je obitelj bila u nešto drugačijem sastavu …mala djeca su sjedila po podu ili se igrala negdje u svom kutu, baka je plela ili prela kudjelju, a did je najčešće čitao novine ili molitve iz požutjelog molitvenika. Sad je kuća uvečer najčešće poluprazna, djeca  su već odrasla, svatko se raziđe na svoju stranu,  a  muž i ja gotovo svaku večer ostanemo sami.
Zbog svekrve,  koju sam zvala baka,  naučila sam plesti pape, čarape, veste, heklati stolnjake i tabletiće …kako bi  se sa mnom mogla podičiti drugim rodicama, a naučila sam, ja, djevojka iz grada, i vrt obrađivati pa su se baka i did najviše voljeli hvaliti plodovima sa našeg vrta.
A početak je bio težak. Imala sam samo šesnaest godina kada sam se iz velegrada zaputila u selo smješteno između planina, prelijepo, ali meni potpuno strano i nepoznato. I ljude sam gledala kao kroz neku maglu, nikako nisam mogla shvatiti kakvi su to običaji zbog kojih  najprije za stol sjedaju muškarci koji se nesmetano najedu, a tek potom žene i djeca. Nisam razumjela zašto su  bračni parovi u Crkvu išli odvojeno, niti zašto žene ne smiju  „meziti“ kad se na stol nareže pršut i pečenica. Puno toga nisam razumjela ali sam imala volju naučiti.
I uspjela sam, jer ništa nije teško ako se u sebi ima dovoljno ljubavi.
Tako sam, ja mlada djevojka … ili još uvijek djevojčica kako su neki govorili …doputovala u duvanjski kraj ni ne sanjajući koje me  sve avanture tamo čekaju.
Već na samom početku  ogromni nanosi snijega koji su zatrpali puteve i prilaze kućama i koji su mojem oku bili zaista nešto neobično,  kao da su me htjeli upozoriti na to da će biti teško i da trebam odustati. No ja nisam bila ta koja odustaje. Hrabro sam krčila put kroz snijeg slušajući u daljini lavež pasa  odahnuvši kad sam stigla pred ulazna vrata.
U ruci sam nosila darove za djecu, male nećake, i sva radosna, prilikom večere smjestila sam ih u svoje krilo jer  veoma volim djecu i htjela sam im to i pokazati.  Pokušavši nahraniti malog petogodišnjeg nećaka koji me tada prvi put u životu vidio, tepala sam mu; –Hajde zlato, papaj!, kako se to kod nas u Zagrebu govorilo maloj djeci. A maleni je bez imalo neugodnosti odgovorio; –Ovdje se ne papa, kod nas se jide!
Bilo je to tako slatko rečeno da čitav život neću zaboraviti tu njegovu izjavu. Bio je to jasan znak da ukoliko želim biti njihova moram se prilagoditi, jer lakše se meni samoj prilagoditi nego njima svima. A  i nije bilo teško jer gdje ima ljubavi ima i volje.
I svekrva me odmah „uzela pod svoje“  potrudivši se da se osjećam „kao doma“.
-Nevista, odi u klanicu i donesi sić ćumura!, rekla mi je, a ja sam gledala u nju  ne priznajući da nisam ništa razumjela od toga što mi je rekla. Nakon što sam ipak nekako uz pomoć muža uspjela  shvatiti, slijedeći problem je bilo tele u „klanici“ koje je ugledavši me poletjelo k meni, tražeći vime. Sva preplašena, prvi put vidjevši živo tele, najradije bih se negdje sklonila, no onaj inat u meni nije dozvolio da odustanem i da me strah pobijedi. Hrabro sam se nosila sa svim nepoznanicama i ustrajala. Postala sam prava „nevista“ koja  je  ravnopravno sudjelovala i u sakupljanju žita, i rastresanju, i u svim drugim poslovima koje je trebalo odraditi da bih dokazala da sam „njihova“ i da se nimalo ne razlikujem od domaćih žena.
I danas sam zahvalna Bogu na svemu što mi je u životu dao. I na onim dobrim i  na onim lošim stvarima. Mnoge žene nisu bile sretne zbog života sa svekrvama, a ja i danas pečem domaći kruh onako kako ga je znala „zakuvati“ baka, razvijam tijesto za pitu na isti način kako je to radila i moja svekrva koja mi je zamijenila majku koju nisam imala, a znam i ispržiti sirovu kavu  u pećnici od čijeg pečenja se kućom i dvorištem širi neodoljivi miris svježe pržene kave.
Da ne kažem koju radost nam pričinjaju domaće krvavice, suđuci, pečenice i mnoge druge poslastice koje su već odavno nestale sa zagrebačkih jelovnika, i sa jelovnika naših iseljenika i koji s radošću iščekuju dane koje će provesti u rodnom kraju, i na isti način se prisjećati prošlosti i tih predivnih dana, baš kako ih se i ja prisjećam.