Iz naše arhive/ objavljeno 11.02.2013.
Božica Jelušić
Posadi, Bože, za me takvo drvo bez mane,
svakom da bude sklono i blago kao sestra.
U srcu nek’ je otvoren prozor- mala finestra,
da vidim kako mu niču izbojci, lišće i grane.
Postavi ga kraj puta, u vrtu, pored vrata:
da se u krošnji Sunce gnijezdi i Mjesec zlati.
A tko okusi plod mu da ga slatkoća vrati
u spokoj staroga doma: san uz zvuk kolovrata.…
U suton, poslije pjesme zebe,






U proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu naglo se razboljeh. Prvo ja, pa onda godinu dana starija sestra mi Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je posrijedi.