Iz naše arhive/ objavljeno 09.05.2011.
piše: Darija Matajić Agičić
U danima kao i obično svačijima, u danima u kojima se postojanje i ništavilo hvataju ukoštac, u danima po kojima se nužno prosipa vječno slučajna prisutnost nenadanog, biti na Silbi isto je što i dotaknuti dozrelu beskrajnost.
Otok poput ptice u otvorenoj krleci ljepote i nema potrebu bježati, ni otići i kamo otići kad izvan nje stenje negdje u daljini tišina, kad su obale prepunjene sjenama neuspjeha nekih drugih ljudi, kad okićeni most bijelih ptica seli na neko novo kopno i pruža ruke. Za…



