piše: Mirko Popović
Zagledala se u korice knjige koju je upravo spustio pored sebe. Htjela ga je nešto upitati, ali je, samo ga tiho podsjetivši da je prošla ponoć, nježno naslonila glavu na njegovo rame.
Gledao je u tamno-plavičastu noć iza prozora brzog vlaka i razmišljao o pročitanome. Galopirajući, brjegovi i šume su odmicali, čas su uranjali u tamu, čas u koprenu sivila pod zvijezdama, u daljini.
Činilo se kao da su sami u svemiru, on i njegov lik u okviru…








