Iz naše arhive/ objavljeno 18.04.2018.
piše: Marica Žanetić Malenica
Zagreb, kćerkin stan, vrijeme sadašnje… Sjedim sa šestogodišnjom unučicom na tapetu s hrpom igračaka razasutih uokolo. Igramo se. Odjednom ugledam krpena lutku, onu za ruku. Uzimam je, oči mi zasvijetle neobičnim sjajem, samo meni znanim.
Moji prsti, pažljivo nataknuti, oživjeli su u njoj, a glas je dobio neki drugi, piskutav ton. Približavam se unučici i započinjem mali igrokaz. Bujica riječi teče iz mene, a zbunjeni izraz Evina lica govori mi da je ovakva baka pričalica za nju nešto novo.
Krpena lutka koja joj, onako mlitava i beživotna, do sada nije bila zanimljiva, najednom je privukla njezinu pozornost i postala…