piše: Sandra Marelja Muić
I opet je to doba godine kada se nebo svugdje zatmurni, uhvati nas sjeta i na dušu se spusti sva težina boli i dođe nam Vukovar.
Bešumno za njim dođe i Škabrnja, svaki u svojoj tuzi. I Lovas prije. I Nadin poslije. Ernestinovo. I svi ostali, još bešumniji u svojoj boli. A mi se trgnemo.
Zar je već godinu dana prošlo odkad smo vas se sjetili, pa jebemumater kako to vrijeme leti, eto ste opet na redu da vas se svi zajedno jednom godišnje sjetimo. Oprostite, nismo stigli prije. Brojali smo turiste, razglabali smo tko je važniji od koga u saborskoj fotelji i koliko je utakmica upropastio koji izbornik. To su sve odreda teme od životne važnosti. Ali, ne brinite, zemlja je napravila puni krug oko svoje osi, došli ste i vi na red opet. …
Sinišu nisam poznavao. Kao što ga nije poznavala ni većina drugih ljudi. Pamtim tek njegov glas iz rujna i listopada te devedeset prve. I studenog. Da, i studenog te godine.