piše: Štefica Vanjek
Svako jutro već danima, čim otvorim oči prvo provirim kroz prozor ne bi li ugledala kakvu sunčevu traku. I svako jutro početak dana je razočaranje…
Još malo pretvoriti ću se u krticu bez očiju. Iako kuća ima mnogo prozora svjetla moraju biti upaljena cijeli dan. Imam osjećaj kao da nas i Bog i priroda pripremaju za život na sjeveru kad ovdje više ne budemo imali od čega živjeti jer će sve postati privatno i uništeno.…
Ritam zbrkanih misli
Draga Sonja,
Prije 23 stoljeća jedan je pisac, Rimljanin, napisao: Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano.
Tražila sam te cijelu vječnost
“Bog nagradio sve darovatelje, pomogao djeci u njihovu odrastanju, a pok. Mili dao pokoj vječni!” Poruka je ovo objave
Ne traži nebo između ptica,
Bilo je to davno, šezdesetih godina… Upravo je počinjao svoju karijeru, kao pjevač lijepoga glasa, još ljepših stihova, omiljenih pjesama, koje su se slušale na radiju i televiziji. A kad je zapjevao “Zbog jedne divne crne žene”, sve smo bojale kosu u crno, i to sjajnu, mrko crnu boju.
Bijah upitana prije nekoliko dana… I kako me oko kamere nekako zumiralo, malko sam se smela, glas mi je nekako podrhtavao…