tekst: Štefica Vanjek
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
Smiju se voditelji u studiju, smijem se i ja.
„Bože moj taj ima pravi rudnik zlata, zato i vozi takav automobil“, palo mi na pamet.…
… 
Zavičaj! Što je to?
Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.
U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH.
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.
– Hoćeš se igrat skrivača sa mnom, tata?
Svaki put kad ispratim generaciju, jedan dio moga srca ode s njima i prati ih zauvijek. Nema novca koji to može platiti.
Moj kolega Janko
Parića san ča bi u valižu stalo: