stihovi i foto: Igor Divković
Cvjeta badem,
rogač, murva,
cvjeta menta
cvjeta mirta,
cvjeta more,
iz dubina,…
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Žarko Delač
Uvriježena izreka kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu u posljednje je vrijeme evaluirala pa se čak govori kako je nogomet nova religija, vjera i opijum za narod. No, tako bi mogli reći i za sport općenito, za kladionice, pušenje i slične društvene pojave koje uzrokuju u nama ovisnost i uzajamno emotivno djelovanje.
Bez obzira na koji način definirali nogometnu vještinu i odmjeravanje dviju ekipa na terenu, ne možemo se oteti dojmu kako su utakmice nogometne reprezentacije postale jedan od najvećih nacionalnih događaja, poticaj za buđenje domoljubnih osjećaja i vraćanje svojim korijenima. Tako na europskom prvenstvu u nogometu nismo i nećemo čuti Odu radosti ali iza svake budnice pojedine države otkriva se zanos i uzbuđenje među igračima i navijačima.…
Od sunčanog obrta do Gutenbergove revolucije
Knjižnica i čitaonica „Edvin Bukulin“ u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice / Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu poziva na susret u povodu Ivandana, u četvrtak, 24. 06. 2021. godine, s početkom u 20:00 sati.
Susret se organizira kao video konferencija na portalu ZOOM: https://t1p.de/vziz
prilog: Ivica Košak
Zamisao da se Ivandan/Johannesfest u Mainzu iskoristi za promidžbu književnosti Hrvata na njemačkim prostorima, nastao je u jesen 2001. godine na susretu hrvatskih kulturnih udruga s Maticom hrvatskom u Wiesbadenu. Matica hrvatska je najavila proslavu 160 obljetnice rada i niz jubilarnih izdanja. Ukupno je bilo najavljeno 12 svezaka od kojih bi jedan bio posvećen glagoljici.
Grad Mainz važan je za hrvatske migrante u Njemačkoj i zbog partnerstva s gradom Zagrebom. U djelokrug prijateljskih odnosa ubraja se i suradnja Sveučilišta u Mainzu i Zagrebu. Pored toga, ne mali broj hrvatskih građana studira u Mainzu (drugo pokoljenje iseljenika).
Okvir za priredbu pružila je godišnja svečanost Ivanjskih krijesova / Johannisfest (od 21. do 24. lipnja 2002.)…
tekst i foto: Djoko Erić
Domovino, ti si kao zdravlje, citira moj uvaženi fb prijatelj Ivana Cankara.
Jeste, odnosno može biti. Kad su legendarnog njemačkog književnog kritičara Ranickog (koga su zvali Literaturpapst – papa literature), Jevreja koji je preživio holokaust, pitali, koja je njegova domovina, rekao je: “Moja domovina je njemačka literatura”.
Da, i to može biti domovina. I svašta nešto drugo. Tamo gdje vam je blago, tamo će vam biti i srce, kaže Biblija.…
piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice
Ljeto, odlazak na polje na drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali grmovi, raskošni kao seoske mladenke.
Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.
Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se. Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.…
piše: Milan Rajšić
foto: Sonja Breljak
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
Kisa koja pada već par sati, samo na kraju “scene” sapere i osvježi pozornicu i pripremi za novi kadar. Narednih tri četiri dana je za očekivati nove i nove kiše. I ugodno osvježenje. Nažalost, ovaj put nažalost, poslije kiše dolazi sunce a to znači debelu sparinu i disanje na škrge.…
tekst: Štefica Vanjek
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
Smiju se voditelji u studiju, smijem se i ja.
„Bože moj taj ima pravi rudnik zlata, zato i vozi takav automobil“, palo mi na pamet.…