KLAPSKA PISMA

Vanja Škrobica
prin vengo se širon otvoridu škure
triba razmaknit koltrine

pustit sanjivu misečinu u kamaru
ništa ne smi ometat pismu i klapu

va’ja usporit disanje
umirit vitar s mora
dok se glas tenora svije uz trs loze…

više

ODLAZAK

Sven Adam Ewin
Pred ogledalom sjedi. I češlja kosu sijedu.
Pa naglo baci češalj… I promijeni se očas.
Ja je upitam brižno: “Nešto nije u redu?”
Čudno! Ona mi reče, da otići će noćas.

Gdje da te nađem, draga? Ona reče sa smiješkom:
“Na livadi pod rosom. Ako ustaneš rano!
Ako prespavaš, dušo, onda pod bijelom trešnjom!”
Ja se probudim sutra, a jutro prespavano.…

više

SAZNANJE

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog

Rođen je u neredu, nered ga je činio i bez njega nije mogao. Sve je uvijek bilo na nekom mjestu gdje ne pripada. Nered u kući je genijalna stvar?

Oni rasli u neredu, pa zato i sami neuredni uvijek imaju nešto novo da kažu, vječno su u potrazi za stvarima koje su negdje ostavili i to sasvim sigurno baš tu i nigdje drugo. Ipak ne nalaze te stvari onog momenta kada ih trebaju nego sasvim slučajno kada više i ne razmišljaju o toj uzaludnoj potrazi koja ih je strašno iznervirala…

više

PJESNIK IZ KRAJA “MED DVEMI VODAMI”

Naš novi suradnik u rubrici Poezija je Zrinko Šimunić iz Čakovca. Dobro došao i dugo nam ostao!

zrinkoZrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju med dvemi vodami. Riba u horoskopu. Voda mu natapa stihove u svakoj pjesmi.

Eh, a što je s preostala 3 elementa: zemlji, zraku, vatri? Zemlja je prisutna u hrani – pjesnik bitak i ljubav spoznaje oralno, kao bebač. Hedonist u poeziji. Organoliričar.

Zrak je za pjesnika problematičan. Problemi s disanjem, često…

više

ŽITO

Ljubica Rogulj
Drhti sunce iznad naših glava
Čulna misao od tebe meni isparava
Ispred nas leluja se žito zrelo
Diraju nam vrele zrake žedno tijelo
Jedno u drugo mi se zagledamo
Zovu žita jedva odoljevamo
Noge nam se ukipjele na mjestu
Razmišljamo o povratku na čestitu cestu…

više

ZALJUBLJENO MORE

Dragica Šimić
U tirkiz me odijevaš,
Kolijevkom radosti blago ljuljuškaš.
Držiš me dječjim dlanom sreće.

A kad se propneš valom
Kao jogunasta zaljubljena ždrebica
Na suho me k maslinama i smilju tjeraš.

Uzdišeš za dalekim nedostižnim otokom…

više

ŽENA U SVIJETU VREMENA

piše: Zdravko Luburić
Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gledaju, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života. Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.

Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom…

više