Sven Adam Ewin
Evo ću govoriti iz mračne dubine duše,
Iz Marijanske brazde. Na samom njenom dnu.
U kakvom stojim smeću, utonuo do guše,
Ne biste sanjali ni u – najodvratnijem snu!
Tu leži odbačeno tisuću mojih lica,
Krvavih ispod kože, a izvana bez mane.
I barem još toliko pripadajućih sitnica,
Suviše lijepih s jedne, a ružnih s druge strane.…
Kroz noć,
Bio si moj
Kad prođe ljeto i jesen tiho
Tragovi postojanja
moja tišina je jedro nasukano
Stoljećima, sveci Filip, Jakov
Nisi nosio svoj križ
Ja imam pravo da sumnjam