Sven Adam Ewin
To sjedimo nas dvoje kraj otvorena groba.
U prsima je tvojim odavno svelo voće,
A meni koža visi s obraza moja oba.
Sjela si blizu groba. Ne naginji se tijelom!
O, kako malo treba da upadneš u raku.
Što ako ti se desi da padneš dolje čelom
I ostaviš me samog u ovom strašnom mraku?…