Ivica Smolec
U ove mrtve sate, dok pravednici sniju raj,
komet se diže iz vode ne ogrebavši joj sjaj.
Šuma je crna od lišća, topla od perja, dlake,
prigušen čuje se jauk iz more neke svrake.
Iznad stabala i vode mjesec se smiješi, šuti,
kistom njegovim bojani srebre se šumski puti.
Na prsa žilava bukvu stisnuo grbavi grab,
lišćem njegovim šapće joj povjetarac tih i slab.…