Iz bilježnice koja odlazi u arhivu, ispunjena
piše: Božica Jelušić
Volim pokrajinski, fiziokratski život, na površini često učmao i utrnuo, no negdje u dubini pun vitalizma, žurbe, fizičke napregnutosti, da se poslovi posvršavaju i preduhitre nedaće sezona, poput dugotrajnih kiša, iscrpljujućih vrućina, tuče, ranih mrazeva i snježnih vijavica, koji te drže podalje od polja i dnevnih poslova.
Na selu se rijetko ide u prirodu radi nje same, da bi čovjek uživao u pogledu na raslinje i skladne plastičke forme, ili istraživao…
