Mate Milas
Na daleki otok, u pustoš bih htio
U srebrnu tišinu, od kamena i zvijezda
S gušterom i zmijom snagu bih pio
U škrapi gdje mjesec svija svoja gnijezda
I tamo bi sunce bilo samo moje
Sve blistave fasete, sve pjenaste krijeste
Sve plamene boje što sutonom se mrijeste…
Mrzlo je u kući kaj na našen dvoru,
Nisam osobito druželjubiva.
Ponekad odlutam u mislima,
Sunce sija
Moje tisućljetno ognjište
Veslati ili potopiti se?
Ogrtač svoj od sukrvice i znoja
Miriše na svitanje,