događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Mirko Popović
Ustaje i bosa nastavlja hod kroz uvojke jutarnjeg plavila. Vrati se u krevet, izusti moje JA umjesto mene kojeg ne shvaća dok s pola duše i neodređenog pogleda u prvom danu rehabilitacije izlazi u svježe jutro. Netko te u parku čeka, naglasivši li Zluradi, ili potajno puca tkivo vjetra, kao da broji ljudske godine, suhe odbacujući grane. Sinoćnji film je u meni razbuktao ranjivost, paniku, strah, ali ne mogu, ne umijem poći za njom prostorom niz hladne ruke prosinca – stišano u meni zuje riječi, glas, koraci. Pješčani sat san i javu u meni je pomiješao. I uskomešao korake vremena.…
Anela Borčić
Hodam gradom omamljena tvojom ljubavi
bez svijesti o tijelu, bez otpora i misli
Lelujam kao narančasti maslačak
u paperjastoj haljinici
I sve, baš sve potpuno pripada meni
Gospodarica sam lahora u lišću svih parkova,
uz kavu jedem one najnježnije oblake za desert
ispijam vlažne sjene u dubokim krošnjama vrba
i, misleći na tebe, plešem čitavo vrijeme
na svome pupku slasnim sjećanjem…
tekst: Dragica Šimić
Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne.
U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na…
IZ PUTNOG DNEVNIKA
piše: Božica Jelušić
Berlin/ Mora da sam negdje, nekad, u nekoj karmi, bila apatrid, da sam se seljakala i sklanjala na raznim mjestima i tako provodila život.
Naime, kamo god dođem, ja organiziram radni prostor, složim svoje pisaljke i bilježnice, nužne knjige, pribor, malo robe iz kofera, i nastavim raditi tamo gdje sam doma stala. Istražujem kvart; gdje je knjižara, muzej, istočnjački restoran, kafeterija, park, banka, punkt javnog prijevoza. Nastojim to zapamtiti. Vratim se “u gnijezdo”, pa radim nekoliko sati dnevno, pokušavajući pri tom misliti na jeziku zemlje u kojoj se nalazim.
Vrlo malo vremena provodim u dućanima i robnim centrima, Izbjegavam automate koliko god mogu. Ne vučem teške torbe, gledam da su mi ruke slobodne koliko i misli.…