Ivan Dobra Žirjanin
Mrzlo je u kući kaj na našen dvoru,
a žerave nima u staron špaheru;
nide traga, Bože, sa’ tvojemu stvoru,
da ubere zelja, navisi večeru…
Borovinu više baš niko ne pila;
ne haštri je mati, nit je otac cipa.
Opartila čeljad draga mi i mila,…
Nisam osobito druželjubiva.
Ponekad odlutam u mislima,
Sunce sija
Moje tisućljetno ognjište
Veslati ili potopiti se?
Ogrtač svoj od sukrvice i znoja
Miriše na svitanje,
Suha srebrna košulja. Zmija se svukla.