događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Štefica Vanjek
Pratim vijesti redovito, nekim se potezima divim, a neke bi rado da nisam pročitala.
Čekala da vidim kako će proći skidanje tornja s katedrale, ali da ne bi dodatno strepila nazvala sam sestru da čujem je li i moj nećak speleolog i alpinista među tim hrabrim ljudima. Nije u katedrali, rekla mi je sestra, ali zato od potresa visi na zagrebačkim krovovima uklanjajući dimnjake koji prijete sigurnosti građana.…
piše: Kitana Žižić
Prije nekoliko večeri gledala sam film Woodyja Allena. Vrlo brzo sam naslutila da ga ne gledam prvi put. Ali to me nije odvratilo od pomnog praćenja do kraja, jer njega ili volite ili ne volite. Za mene je divan redatelj, vrlo intrigantan sa svojim brojnim dilemama oko smisla života, istraživanja religija, osjetljivosti i nepredvidivosti međuljudskih odnosa, posebice u ljubavno-erotskim vezama, platonskim, romantičnim i/ili tjelesnim po učenju „kama sutra“ te prema tezama iz knjige „Oslobođena žena“.…
tekst: Marko Jareb
Jedan poznati, sada pokojni, estradni umjetnik je kazao kako mu je žao mladih jer ne zna način njihovog prepoznavanja u javnosti s obzirom na medijsku zaintresiranost za njih u RH.
S druge pak strane negdje sam pročitao kako natjecateljsko programiranje na tehničkim fakultetima u RH predaju sami studenti odnosno oni koji su sudjelovali na natjecanjima i rješavali zadatke s istih. A ti zadaci otprilike glase ovako: na telefonskoj žici stoje tri vrabca i dva goluba, napiši algoritam te na…
tekst: Marko Jareb
Jedna učenica petog razreda osnovne škole na Županijskom natjecanju iz metematike osvojila je deseto mjesto.
Tu informaciju je prenijela njena majka. Istodobno kaže majka za tu učenicu, kako se u trenutnoj nastavi na daljinu nije niti jedan put ulogirala na sat iz matematike, pa joj se nastavnik ljuti radi toga.…
tekst: Štefica Vanjek
Danas me nekako ovo sunce sve više vuče van, vlastitog dvorišta mi je već dosta, gledam ga već mjesec dana neprekidno, već sam zaustila mužu da se idemo provesti kroz vinograde u Kloštar i onda mi proradi kliker – treba propusnica za drugu općinu!
Ovaj korona virus gori je od gestapa u drugom svjetskom ratu.Danas zbog korone trebaju nam ausvajsi i da je samo to, nego čekaš da ti izmjere temperaturu i ispitaju u detalje gdje si bio u zadnje vrijeme, od Kulena bana…
piše: Kitana Žižić
Trebala sam krenuti natrag u Hrvatsku 09. ožujka 2020. godine. Tri dana ranije e-mailom sam obaviještena da mi dozvola boravka ističe. Kao da i sama nisam bila itekako svjesna da se moram oprostiti sa svojim najdražim curama uz one dvije u voljenom Splitu.
Ali to ne bijaše sve. Iz agencije Adriatic Adventures Travel and Tours stiže uznemirujući glas da su od ponedjeljka letovi, kojim sam i ja trebala odlepršati, otkazani. I što sad?…
tekst: Štefica Vanjek
Do danas nisam znala što se događa u trgovinama dok me nije nazvala kćerka i upitala jesam li spremila zalihe. „Zašto zalihe za boga miloga, pa neće rat“? A onda mi proradi ovo malo vijuga što još nije zakržljalo, što ako nas kao talijane zatvore u kuće? Gledam travu na dvorištu, ima nešto i iskoristivo,. Dobro da ju nisam pokosila, možda će mi trebati, morati ću zakinuti pčele za radić (maslačak), ljubičice, jaglace, koprivu i još jestive trave.
Na brzinu se spremim sa brdo torbi, priopćim mužu da moramo u nabavu. On uz gunđanje sebi u bradu kao i uvijek kad moram u nabavu,ode u auto. Ceduljice još nisam napisala što trebam napraviti kada idem od kuće, ali idem po redu, provjerim kuhinju, nema ništa na peći, ugasim peć u dnevnom boravku, pozatvaram prozore jer sve je više provalnika, bože moj i oni navalili na nas starije od šezdeset pet, zaključavam vrata i već čujem gunđanje: “Gdje si dosad?!“ Šutke uđem i kažem samo: “U Konzum!“ Nabava mi je svaki puta stresna zbog upozorenja: “Nemoj dugo“, osim kada uzmem svoj mercedes pa ga teglim za sobom laganini od dućana do dućana, a stane u njega toliko da nemam toliko novaca za potrošiti.
Za divno čudo ni jednog auta na invalidskom mjestu, očito je tu bila čistka sa kaznama od policije, pomislim. Moj je muž ostao u autoizolaciji da se nedaj bože ne bi zarazio, a mene tko šiša (kaže ne može hodati, a ja mogu sa ovim rahitičnim nogama i rukama).
Uđem u trgovinu, pa nema nikakave gužve, zaključim, a onda hodajući među policama shvatim i zašto. Svu jeftiniju robu razgrabili su kupci prije mene koji su znali što se događa, nema tjestenine, nema mnogo toga ali još ima nešto na policama, bratić mi je poslao fotke iz Bostona, tamo u trgovini nema ništa osim prašine. Kažu da su naše trgovine opelješili i kupci iz velegrada, pitam se koliko tim ljudima zaliha treba, zar će triput više jesti, a mi što nemamo love za pokupovati zaliha za više mjeseci, ćemo gladovati. Kad ovo završi biti će potrebno otvoriti još više fitnes centara za skidanje kila kako bi nacija bila zdrava.
Kod mesa red kao da se dijeli zabadava. Stanem u red, ostavim kolica i krenem vidjeti cijene, a onda šok, maknem se iz reda i zaključim kako će biti sasvim dovoljan krumpir, tjesto ili riža, neće mi biti ništa stresno, tako sam se hranila u djetinjstvu. Ovi mlađi koji nisu iskusili pravo siromaštvo, ne duha, nego materijalno, teško će podnijeti ovu situaciju. Meni će biti možda ovo od koristi pa se nešto istopi od ovog viška koji mi sve više opterećuje koljena.
Potrpam u košaru samo ono što mi stvarno treba, između ostalog toalet papir, a i suhe šljive zbog kojih će trebati toalet papir, brdo češnjaka za dezinfekciju, rakija je već kod kuće od te će dezinfekcije i korona virus bježati kao vrag od tamjana, a i ljudi neće k meni bliže od metra.Vozim kolica polako i čekam reakciju gdje sam tako dugo, ali ništa, valjda su i mužu proradile vijuge da je to neophodno ako nas pošalju u samoizolaciju, da se prehranimo kako znamo s tim što imamo, jer novaca za plaćati kaznu nemamo.
Dođem doma, uskladištim sve što sam kupila, dobro isperem ruke, natočim travaricu, dobra je za cirkulaciju i dezinfekciju iznutra, zavalim se u fotelju razmišljajući „Neka korona šeta dalje, ja ne izlazim iz dvorišta do daljnjeg osim ako me ne pozovu iz Dubrave da ipak dođem na pregled kod kardiologa na koji sam naručena ovaj tjedan. Imam doma i zaštitne maske za nuždu, ali kakve sam sreće to ću čekati narednih godinu dana, vidim što se s bolnicama događa pa se ne nadam nikakvoj pozitivi“.
Ako ova korona potraje kako predviđaju stručnjaci mi starci postat ćemo endemska vrsta kao čovječja ribica. Koliko god sam zabrinuta kako ću ovako kljakava održavati dvorište i kuću sada sam sretna što mogu bez straha biti na zraku, na svom dvorištu i čeprkati po suncu koje kažu ubija viruse.
Neće mene korona virus srediti sigurna sam, ali za herc nisam sigurna kako ću proći kao i sa artritisom jer su svi pregledi i pretrage ukinuti. Upalim TV i odem pratiti nastavu, možda se pokrenu i one vijuge koje su zakržljale, ili usvojim novootkrivene spoznaje pa postanem pametna za protumačiti mnoge nelogičnosti koje vidim i čujem.…
tekst: Štefica Vanjek
Otužna nedjelja, tlak mi luduje od ovog sivila, sivilo kuda god se okrenem a sivilo i mojim vijugama švrlja, volju kao da je progutala neka neistražena neman. Motam se po kući s mislima, jesti ili ne. Ono što sam teškom mukom skuhala nije dobro za tlak i druge nuspojave medicine koju trošim.
Od sveg posla izvalim se pred televizor, a kad tamo ništa interesantno, vijesti iz inata ne gledam više, već su me ubili virusi i slušajući o njima. A onda mi misli odlete na prošlu godinu u ovo…
piše: Mirjana Blašković
Kratka, sporedna ulica, s tek nekoliko kuća, cvjećarnicom i grobljem na obje strane. Tom ulicom bih prolazila svakoga dana na mome kratkome putu od stana do posla. Gotovo uvijek bih sretala ista lica.
U susret mi je svakoga jutra išla mlada žena koja je brzim koracima vjerojatno žurila na posao. Istom stranom ulice, vrlo često, viđala bih stariju ženu u crnini. Ona je uvijek skretala na groblje. Koga li je posjećivala? Bila je krupnije građe, hodala je sporo, šepajući.…