događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marko Jareb
Tonka Jadrin je rođena na otoku Poliću, a udala se u Slitinu, gdje još i dan danas živi. Na rodnom otoku Tonke Jadrin ima dva mjesta i to Lučac i Škerat, Tonka je rođena u Lučcu od oca Miška i majke Blaženke.
Imala je još tri brata i pet sestara. Nije ih baš život mazio, živjeli su od škrte zemlje i od malih nogu morali su kao djeca s ocem i majkom ići u polje i raditi sve što je trebalo. Tonka dan danas priča kako se sjeća svih puteljaka i staza koje su vodile do njihove …
piše: Branka Oreb-Jerković
Dok u dubokoj hladovini čitam mudre izreke slavnih pisaca prisjetila sam se savjeta naše suside u Prndejevu selu u Vignju.
Ta draga starica – bijele kose i ružičastih obraza kao u djevojke – bila je nepresušni izvor mudrosti i rado sam s njom pričala o svemu i svačemu – kako su toga ljeta rodile smokve i kako u Splitu školuje unuka za doktora i o njezinom životu bijele udovice jer joj je muž otišao u svit trbuhom za kruhom…kao i moj dida Nikola.…
Iz naše arhive/ objavljeno 29.08.2017.
piše: Marija Juračić
Nakupile se godine na leđima, ali nakon sedamdesete Marta ih više nije brojala. Još joj je noga hitra i stopalo još uvijek nalazi pravi kamen grbavog velebitskog puteljka, a oko još uvijek razabire i najmanje promjene na škrtom, sivo nijansiranom krajoliku.
Tek pogled u malo, ostrugano ogledalo koje visi na zidu njene jedine, skromne, ali čiste i uredne sobe, uporno joj šalje signale da su godine prohujale, da je planina uzela njenu mladost i ljepotu, da je tu negdje u tom kamenu koji s vjetrovima druguje, ostao…
tekst: Armin Pohara
Teta Grginca je u našu kuću, najčešće ponedjeljkom, donosila svjež sir, kajmak i mlijeko. Ponekad je donosila i kao zlato žuto kravlje maslo.
To je uvijek bio lijep dan kome se mama a i mi posebno radovali… osim ako joj tata Esad nije ostavio plaću zato što su se dan prije nešto posvađali. Razlozi svađi su se vrlo brzo zaboravljali ali su uvrede i ljutnja trajale duže…ovisno o maminom otporu.…
II dio/ prvi dio, priča naslova PRVI KORAK
piše: Branislav Mikulić
Istina, godinama me kopkala silna žurba Božija pri stvaranju svijeta, ona od šest dana.
Lako bih ja to riješio da je samo do mene, jednostavno bih je odbacio. Ali milioni ljudi, možda i čitava milijarda vjerovaše u tih sudbonosnih nekoliko dana.
piše: Marko Jareb
Svatko u svome zarogu s lašunom u ruci su Ambrozije i Tome Milin. Arvaju Dulibu. Tu Ambrozije planira posaditi mladi vinograd od najmanje tri tisuće panja. Loze koje trenutno radi već su pri kraju i ne isplatu se raditi, a dosta su i raspršene, u više su djanica, po nekoliko stotina u svakoj.
Ovaj posao koji sada rade je priprema terena za sadnju mladog vinograda. Na tako pripremljenu zemlju posade se najprije divlje loze, a onda se na njih nakon godinu ili čak dvije godine navrću…
piše: Branislav Mikulić
Sjedim pred kućom na obali Irskog mora, pijuckam svoju jutarnju kaficu, slušam valove i posmatram lađe koje sivim vodenim bespućem iz Dublina put Engleske odoše. Vrijeme je nikakvo, oblačno i teško.
Odjednom, kako to gotovo svaki dan biva u ovoj zemlji vječnog zelenila, pomoli se sunce, stidljivo, kroz oblake. Ubrzo ih sasvim otjera, da bi se potom sav nebeski svod ukazao plavim, od čega i more dobi boju azura.…
tekst: Nataša Pecić-Janković
Budi me jutarnja svjetlost s moga oslikanog prozora. Prekrasan spoj plavkasto žuckaste boje koje se prelijevaju u tirkiznu.
To je onaj osjećaj kada nisi na javi ni u snu. Nisi siguran gdje se nalaziü. Nakon nekoliko trenutaka svjesnosti, nadolazis u tu realnost.
Ustajem i pokušavam napraviti plan za tekući dan, koji je napokon slobodan.…
piše: Katica Kiš
Ljubica je bila malena, tiha i šutljiva Hrvatica iz Slavonije koja je dijelila istu sudbinu s mnogim Hrvaticama i Hrvatima koji su odlazili iz rodne domovine „trbuhom za kruhom“. U tadašnjoj Jugoslaviji Hrvati su mogli samo „kupiti“ radno mjesto, jer je vladala nepravda i korupcija na svakom koraku.
Ljubica je došla sama u Njemačku i zaposlila se kao spremačica i čistačica na Uni-klinici u Mainzu. Nije baš poznavala njemački jezik, ali se snalazila sa svojim zemljakinjama koje su također tu…
tekst: Marija Iličić
Ponekad nas život stavi na kušnju koja se često čini nerješiva pa nas šiba sa svih strana. Mi se tada osjećamo tako slabi i krhki kao list koji pleše na vjetru, kao da stojimo na ivici provalije, na vjetrometini.
Oblaci su toga dana najavljivali kišu. U zraku se osjećala težina i omara, a preda mnom jedan ispit, samo jedan jedini zadnje godine studiranja na medicini. Sve sam isplanirao. Ljeto ću provesti svuda pomalo. Diplomski rad mi je pri kraju i mogu uzviknuti: „O, slatka…