događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Barica Šljivarić Buttel
Zovu me Barbara moji poslodavci ovdje u Njemačkoj. Moram reći, ugodni i pristojni ljudi.
U malom mjestu Bad Bayersoienu radim kao sobarica i pomoć u kuhinji. Naravno, radim sezonu, pa ću kući, u moju Slavoniju.
Iako ne znam njemački jezik, uz moje radne kolege iz Hrvatske i engleski, dobro komuniciramo, tako da sve više razumijem i njemački. Važno mi je to i ne samo zbog posla.…
piše: Joso Špionjak
„Bako, bitte, upali mi Fernseher!“ – moljaka Raphael.
„Ma, ne znam ja kako se pali televizija“- izvlači se baka.
„Znam ja. Dobavi ti meni daljinski“ – uzvraća Raphael pobjedonosno.
Nerazdvojni su ti njih dvoje.
Nikakvo čudo.
Dok je Raphaelova mama uspješno vodila bitku oko ispita na univerzitetu, baka je često priskakala u pomoć i pazila na unuka.…
autor: Branislav Antov Mikulić
Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši.
Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika.
Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.
Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu …
piše: Vanja Škrobica
(zavičajni govor otoka Čiova, mjesta Slatine)
Zva se Blaž. Bio je bjond, malo krupniji, lipega i veseloga lica, a u uglu jednog oka jema je ka niki madež. Bilo mi je to jako simpatično. Blaž je cili život bija poštar u naše misto. Zašto san se njega sitila? Vidit ćete kad jovi mali tekst pročitate do kraja.
Mlađi svit sigurno ne zna koliko je lokacija prominila naša pošta. Moja sićanja dosežu u prve godine ditinjastva kad je poštanski ured bija u današnjoj Ribarskoj ulici u kući Kostović.…
tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Prošlo je dvije godine od kako sam se oprostila od svoga grada. Žudnja za njim ne prolazi.
Sad mogu jasnije vidjeti razlike između moga i grada u kojemu živim. Moj grad dakako veći s puno više ljudi, sretnih ljudi. Nisam jedna od onih koji kritično promatraju situaciju u cijeloj državi, ali ne mogu izbjeći a da ne spomenem razlog svoga odlaska. Prvenstveno posao a onda ljudi koje ni danas ne želim susresti.
Puno je vise odgovora nego pitanja i mislim da je to jako dobar razlog za odlazak.
Tada sam se pitala:”Odlazim li u bolje sutra?” Sada znam odgovor i bojim ga se izgovoriti jer je istinit.…
teks i foto: Slavica Jurčić
Mjesec maj u mom životu predstavlja početak svega. Moj rođendan je u maju, kirvaj u Sapcima je u mjesecu maju…
U Sapce se vraćam svojima najmilijima. Moj djed Ivo ove godine napunio 90 godina, ujak i bratić Ivica drže domaćinstvo na sigurnim nogama a dida još malo pomaže.
Meni je od malih nogu posjet mojima u Sapcima ostao u sjećanju jer smo se tada svi kupili i prepričavali događaje iz svakodnevnog života.
Moji bratići doveli svoju djecu ja svoju a sestrične svoju djecu, ima ih hvala Bogu.
Žene obično spremaju stol, prave salate, slažu kruh u košarice a ove godine je spremljena i šokačka soba, u njoj šlingano ruvo, vezene ponjave koje se čuvaju u obitelji više od pola stoljeća.…
tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Probudila sam se bez sata, točno na vrijeme kada idem na posao, mada sam od danas na godišnjem.
Počelo je svitati, a lastavice koje su napravile gnijezdo iznad vrata, cvrkuću i lete na sve strane. Vjetar mi donosi miris bagrema i podsjeća me na neke pjesme.
Čudan osjećaj uz prvu jutarnju kavu.
Kada čovjek proživi ili preživi neke loše trenutke u životu, onda s osjećajima…
piše: Štefica Vanjek-Štefi
Dojurila sam s posla jedva čekajući, ovu suvišnu odjeću baciti sa sebe jer i koža mi je pretijesna na ovoj sparini. Još izuvajući sandale čula sam kako on nešto mrmlja u dnevnoj sobi sjedeći za kompjuterom, okrenut leđima. Nisam razumjela ništa.
-Ne čujem, dreknem iz hodnika.
–Čekaj da se izujem i skinem pa dođem. Šmugnula sam u ugodnu svježinu spavaće sobe tražeći što manji komad odjeće. Obučena, osvježim se u kupatilu pa tiho dođem u dnevnu sobu.…
tekst: Verica Jačmenica-Jazbec
Najprije sam za vrijeme Domovinskog rata upoznala njegove dvije desetogodišnje unučice koje su se iz zavičaja na istoku Hrvatske sklonile k rodbini u Zagrebu. Sa sobom su ponijele tek školsku bilježnicu i album sa obiteljskim fotografijama koje su mi s ponosom pokazivale.
Nekoliko godina kasnije, jedne ciče zime putovala sam na sastanak u Slavoniju i zastala kod dida Stipine obitelji. Dočekao me visok, prosijed, markantan stariji čovjek, po godinama vršnjak mojega …
…ili BERLINSKE RUŽE SA SRCEM
piše: Slavica Sarkotić
Berlin/ Na uglu Hildegardstrasse i Blissestrasse stoji mala cvjećarnica.
U proljeće i ljeto njen vlasnik, omanji tamnoputi čovjek iznese i oko nje poslaže mnoštvo drvenih kutija s raznovrsnim cvijećem. Nadmeću se u ljepoti hortenzije, irisi, maćuhice, ruže i tulipani.
Ljudi prolaze, poneki nezainteresirani, tek netko zastane i svrne pogled na tu ljepotu a onda kad se na obližnjem semaforu upali zeleno svjetlo kreće dalje svojim poslom.…