događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Slavica Jurčić
„Ljubav boli!“ To su Sandri govorili cijeli život.
Ona to zna i šuti. Ne pušta glas, živi dalje i prisjeća se svojih mladenačkih ludosti.
Sandra je bila iz bogate obitelji. Jedinica, mezimica svojih roditelja. Kada je ušla u pubertet, njena luda glava nije upila ni jedan slog, ni jednu riječ koje joj je majka upućivala.…
Iz naše arhive 01.07.2011.
Instalacija u spomen na crvenoga fiću.
piše: Danica Crnov
Osijek/ Nema danas osobe u Hrvatskoj …a ne ovoj zemlji, kako mnogi hrvatski političari kažu …koja je proživjela Domovinski rat, a da se ne sjeća kako tenk JNA brutalno gazi crvenoga fiću u Osijeku …Toga je 27. lipnja 1991. Branko Breškić u jednom trenutku izašao iz fiće i ostavio ga na križanju osječke Vukovarske i Trpimirove ulice te tako stao na put agresoru.
Razljućeni u tenku i u ljutome bijesu pogaziše fiću pokazujući kako će proći svi koji se budu suprostavili toj sili, ali zaboraviše jadnici da za domovinu i slobodu umrijeti teško nije tko se za nju bije.…
Nataša Pecić Janković
Zaspim navečer u „svom” krevetu i trudim se ne sanjati jer mi snovi donose nemir.
Ali, inoć sam brzo usnula, a snovi su me odveli daleko u zemlju i mjesto koje ne poznajem.
Našla sam se na predivnoj livadi s puno cvijeća i uz bistri potočić koji lagano žubori pokraj mene. Liježem u nepokošenu livadu punu raznobojnoga cvijeća i mirisnih trava.…
piše: Slavica Jurčić
Dida Đuka svake je nedjelje išao u crkvu, a nakon mise odlazio u seosku birtiju da popije hladno pivo. Dovoljno mu je pola sata, a tada se vraća kući gdje ga njegova Julka čeka za trpezom. Poslije molitve zajedno ručaju.
„Sutra nam dolazi sin Tunjo s fakulteta“, kaže Julka Đuki i donosi mu pečenje za stol.…
piše: Nataša Pecić-Janković
Sjedim u tišini uz jutarnju kavu i gledam kako male laste prave svoje gnijezdo. U narodu lastavica znači sreću, a pogotovo ju donosi tamo gdje napravi gnijezdo.
Pratim ta mala uporna bića kako se bore za opstanak i s koliko upornosti prave svoj dom. Tišina prekidana njihovim cvrkutom vraća me u prošlost kada sam sjedila u svome domu ispijajući kavu iz omiljene šalice.…
tekst: Nikola Šimić Tonin
Usred stare viteške mahale jedna roda donese, najblaže rečeno, čudnu odluku; stavi u stanje mirovanja svoj status ptice selice, aktiviravši preinačeni usud bivstvovanja ptice stanarice.
Ali – uvijek postoji netko ali – prozvana roda ne zadovolji se tim otklonom od prirode, prihvaćajući bez zadrške pažnju i milodare djece, ozbiljno se okomivši na jedan stariji par na čijem se krovu i ugnijezdila……
Impresija o Cresu
tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Ni jedno mjesto na našemu Jadranu me nije toliko privuklo kao otok Cres i istoimeno mjesto. A, bila sam u puno mjesta i otoka od Istre do Cavtata.
Nije do otoka i gradova …na našoj obali ima puno prekrasnih mjesta koja očaravaju svojom ljepotom i privlače toliko turista svake godine …do ljudi je. Oni daju poseban duh tome gradu. Ljubazni mještani pozdravljaju u uskim uličicama svakoga tko prolazi kraj njih, bilo na hrvatskom bilo na talijanskom jeziku.
Rijetke nove građevine mogu se vidjeti izvan centra grada, ali kažem rijetke, jer središte je rezervirano za ona stara zdanja koja čine taj gradić tako posebnim.…
piše: Nataša Pecić Janković
Mirne su ulice ovoga gradića, toliko mirne i tihe da osjećam samo lagani povjetarac koji mrsi moju još usnulu kosu. Na trenutke osjetim vjetar koji kao da prolazi kroz kosti, i naježim se jer me podsjeti na ulice moga grada i šetnje pored moje rijeke.
Ali, ja šetam uz more, tako duboko i veliko, tako moćno i neukrotivo. Podsjeća me na snažnog i moćnog vuka samotnjaka koji se trudi ostati dosljedan svojoj samoći. Podsjeća me na tebe…
tekst: Nataša Pecić-Janković
Volim se rano probuditi jer onda mogu ponovno doživjeti i proživjeti svoje snove. Jutro najbolje oslikava moje ciljeve i ideje za koje živim.
Nisu to veliki ciljevi ni ideje… to su skromna i jeftina saznanja. Više, znam da ne mogu.
Moja sudbina je u isključivo mojim rukama i često se pitam: “U čemu griješim?”
Puno me ljudi povrijedilo, vrijeđaju i danas ali nikome ne zamjeram. Mislim da je sve imalo svoju svrhu, da ojačam i budem hrabrija.…
piše: Joso Špionjak
Neka mi dragi Bog oprosti što spominjem svoju pokojnu tetku ovdje.
Bolje da sam to molitvom učinio.
Ruža joj bilo ime.
Bijaše to bogobojazna žena kao i većina svijeta u njeno vrijeme.
A pade mi napamet kako je pripovijedala jednu zgodu.
Desila se još tamo 50-ih godina prošlog stoljeća.…