Iz naše arhive/ objavljeno na Glasu 21.11.2013. i u knjizi “Ono malo duše” 2015. godine, a aktualno i danas i uvijek.
tekst: Emil Cipar
foto: Sonja Breljak
Uređujem neki tekst na njemačkom, neko pismo nevješto formulirano iz kojega primatelj ne bi nikada doznao što se od njega traži. Nema tu ni padeža, ni vremena, ni imenica… samo želja da se prizna radni staž za godine 1974, 1975, i 1976……
Sara je od sestrične naslijedila lijepu, gotovo novu haljinu. Dok ju je isprobavala i u njoj se po tko zna koji put vrtjela ispred zrcala, poželjela je da sva djeca iz naselja vide kako joj lijepo pristaje.
Bio je to početak prosinca i u zemlji Djeda Božićnjaka atmosfera je već bila svečana iako je trebalo još puno toga uraditi.
U mjestu u kojem je živjela sedmogodišnja djevojčica Nela bio je to na prvi pogled prosinac kao i svaki drugi. Bližio se Božić i vladala je posvuda predblagdanska atmosfera. Ljudi su izgledali veselije nego obično.
Trinaestogodišnja djevojčica Maja je živjela na selu sa svojim roditeljima, braćom i sestrama.
Bio jednom jedan bogataš Zdravko. Nije radio niti jedan dan u svom životu a svo bogatstvo koje je imao naslijedio je od roditelja. Njegova vila je ličila na dvorac. Imao je dosta osoblja koje je radilo za njega, od portira, kuhara, sobarica i da ne nabrajamo dalje.…
Zove se Goga, Gordana. Penzionerka.
MILKA: A gdo je sat, denes nem niš naredila od tega lajavoga stvora. Halo.