piše: Slavica Jurčić
Sve ove godine od kako pišem, ali i čitam, dijelim svoje životne zgode s čitateljima.
Sve ove godine vodim dvije bitke. Vodim bitku za prava svojeg sina s autizmom i svoju s dijabetesom.
Skoro istovremeno smo dobili dijagnozu, on u pubertetu a ja u svojoj 36. godini.…
Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve.
Dragi Grade na Vuki i Dunavu,
Njezina priča u mojim očima počinje oko 1915. godine, kada se rodila, i dešava se, naravno, na brdovitom Balkanu silaznom putanjom prema jugu iz Drniša.
Berlin/ Odavno je prošlo pola noći sa srijede na četvrtak. Meni se u njoj ne spava. Gledam tih par starih fotografija iz djetinjstva, pokušavam rekonstruirati naše zajedničke doživljaje i one posljednje dane prije rastanka, odlaska. O, kako se ova virtulna olovka teško spušta na ovaj virtualni papir. Je, tog dana, posljednjeg u veljači ove godine, na neko bolje mjesto gdje nema boli, otišao je moj brat. Danas, evo danas, 11. travnja, njegov je 60. rođendan. A on počiva na groblju Mount Olivet/ Salt Lake City, u dalekoj Americi.…