kad se okrenuh tiho je počela kiša
zamišljeno si gledao u krošnju
obližnje trešnje u parku
i kišnu svjetlost koja puni oči
kao u mostaru jednoga ljeta…
U polusnu prilaze mi
koraci na stubama
u takva jutra moja djevojka
korača brijegom
kosa joj vijori u ogledalima
dah joj puzi niz moje tijelo
ja na njenom palim
sunčane mreže i prve…
koraci stazom miriše proljeće
skraćujem dan snena zastajem
nečim se neuhvatljivim
dopunjujemo – hrapav glas
i kosa što sijedi iza svakog
proljetnog snijega
Urami ravnodušja
U polusnu prilaze mi