događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Roko Dobra
Sonet deveti
te si stoga prepun nezgažena cvijeća
u blagdane svjetla sred vedrine lica
i s nadama žarkim u osvit proljeća
kad se sunce smije nabreklošću klica
nad pučinom srebra sad se mjesec bijeli
okrutno ne igra sa sjenama vrana
što su mučki često u tvoj život cijeli
unosile otrov prekomorskih strana…
Iz sonetnog vijenca “Zadarska ogrlica”
SONET SEDMI
Roko Dobra
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
još se u snu jave jezdeće feluke*
s bičevima vjetra i strašna urlika
krijumčari kad su opsjedali luke
i još teška mora u sanjivu plavet
ponekad ubaci mukli lavež pasa
iz jazbine mračne gdjeno vreba avet
premda ptice zbore obećanjem spasa…
Iz sonetnog vijenca “Zadarska ogrlica”
SONET PETI
Roko Dobra
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
iz kraja pošasti i sablasti sjena
nemilih osama i stravičnih slika
jasno sluteć da će doletjet iz pjena
pobješnjelih vâlā neke vrele ptice
a čiji će lepet i raskoš arija
u suzvučju s vjetrom raspršiti tmice
suncem Te Deuma i Ave Maria…
ZADARSKA OGRLICA
(sonetni vijenac)
SONET TREĆI
Roko Dobra
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
na ledine straha u korijenje mraka
gdje su trpjet znale duše tvoje nijeme
nad zgarištem smrću okužena zraka
posustali nismo u odlučnom hodu
mada smo morali preko oštre žice
goloruki ići ka sretnom ishodu
među rajska stabla među Božje ptice…
Roko Dobra
Ovaj moj sonetni vijenac s naslovom „Zadarska ogrlica“ jedan je od šest sonetnih vijenaca, koliko sam ih napisao do dana današnjega. Inače, knjigom (kojoj je urednikom bio Vojislav Cvetićanin i s ilustracijama Mojmila Mihatova) bio je objavljen u izdanju Književnog centra Zadar 1987. godine – nakon što je bio nagrađen Drugom nagradom na natječaju, kojega je bio. tada, raspisao književni časopis „Odzivi“ (Bijelo Polje, Crna Gora) za najbolji ljubavni, odnosno rodoljubni sonetni vijenac.
SONET PRVI
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
na suncu Donata cvrčak troši strune
žuriš doseć podne kad uzavri tjeme
i kada znoj kaplje pod težinom krune
znamo tvoje hladne jeseni i zime
naš udes si živi u svakome dahu
znamo mûk usana kad krv vrišti ime
grada u pepelu grada u uzdahu…
Roko Dobra
Šesti sonet sonetnog vijenca „Zadarska ogrlica“
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
na obzorju grimiz pretačeš u ruže
laste dvorce grade od suza i blata
nad smaragdnom sikom galebovi kruže
biserje se moru sad više ne vraća
i ruka ti zlatna kaležom od srebra
gorčinu ne nudi jer za bol je kraća
ne pucaju kosti ne krvare rebra…
Roko Dobra
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće – nikad više! (Edgar Allan Poe*)
Kad plač prvi mûk ozvuči,
Sunce srcem radost piše;
prvi taj plač gordo zvuči,**
a kojega nikad više!
Kad prvi put ljubav priđe,
bilo tiho il’ još tiše,
ta ubrzo na dno siđe –
na vrhu je nikad više!…
