Anđelka Korčulanić

Anđelka Korčulanić

Drveće na rubu proplanka
neće se osvrnuti
ni ptice se neće oglasiti
kad tijela sagorimo na lomači
od riječi-panjeva
i hladan pepeo ravnodušni vjetar…

više

Anđelka Korčulanić

Noćas u moru svijetle
planktoni i zvijezde,
rukama ih lovim,
a moje misli površinom mirnom
prema pučini u daljinu crnu
zamišljenom brazdom…

više

Kada nas jesen u zagrljaj stegne

i zvjezdane prašine oblak gusti

k’o crna lava

obnoć se okameni u nama

jednom kad se na zemlju slegne,

raspete misli s križa spusti,

sjećanja čvrsto veži k’o jedra

pred olujom pristiglom iz daljine

i našeg vjetra novi ćuh

s mirisom kadulje i snova

nad plavim poljima proljetne vedrine

u mirnoj uvali usidren čekaj.

više

Anđelka Korčulanić

More je noću crni oniks –
dar mudrog odlučivanja,
u zoru selenit, mjesečev kamen –
čuvar naših lijepih sanja,
a onda se premetne tiho
u simbol nade, vodeni opal…

više

Iz naše arhive/ objavljeno 18.02.2021.

Anđelka Korčulanić

Šutimo…,
šutimo u blaženstvu odbačenih saznanja
gluhi i slijepi za bahatost vlasti
kao da je država stvorena sa svrhom
da oligarhija nekažnjeno može
bez granica i stida od građana krasti.…

više

Anđelka Korčulanić
Još teške cipele na nogama nosim,
a sanjam da mladu travu
laka koraka gazim nogama bosim
i gladne ptice s prozora gledam,
a sivilu ovog dana ipak
ni jedne sumorne misli ne dam.…

više

Andelka Korčulanin

S obje strane prozora bajka.
Nisko nebo veze bijelo platno zime.

Tražiš me pod toplim pokrivačem,
ruke ti nemirne, tiho mi zboriš ime.…

više

Anđelka Korčulanić

U pustom parku vjetar, stari klaun,
harmoniku razvlači bezvoljno sporo,
a krošnje drveća od bojazni drhte,
već su u ritama haljine im žute,
potpuno nage ostat će skoro.…

više

Anđelka Korčulanić

U poeziju bježim pred ružnoćom svijeta.
Rastačem se u stihove,
u kapi mora, zrnca ikre.
Razlistalom šumom trčim i krijem se
u duplje, u gnijezda i čašku cvijeta.

Sve je življe zatvorim li oči, sve jasnije vidim.
Na gola koljena padam
pred bojama dȗge i hučećom rijekom.…

više

I. nagrada na netom završenom Recitalu poezije Josip Ozimec u Mariji Bistrici

Anđelka Korčulanić

Ja nisam Mario de Andrade,
mojoj se duši nikamo ne žuri,
Svjetlo, kutija slatkiša, prijatelji i smijeh
potrjat će do smrti, kad god stigla,
u sebi gojim mladicu nade.

Život je samo jedan, odavno mi je jasno.
U suhoći paragrafa, sjedeći dugo
uz  one koji ne znaju dirnuti srca drugih,
što uistinu želi, što je bitt, pjesnik se sjetio kasno,
a živio je kratko i ponekad žao mi ga bude.…

više