Marica Žanetić Malenica
ponekad uzmem njene ostatke
glavu s tijelom u izblijedjeloj haljini na cvjetove
otpale su ruke i noge
cipelice i čarapice davno izgubljene
.
ostarjele smo obje, tek osmijeh nam je ostao isti
njen blag, nježan i tajanstven poput Giocondina
moj zvonak kada smijem se od srca
milujem joj lice i zagledam se u svijetloplave
nacrtane oči s kojima sam razgovarala
u dane svojega djetinjstva kada bila mi je
i kći i sestra i prijateljica, po potrebi – sve
ne mogu moje kćeri i unuke vjerovati
da bila je prva i posljednja, moja jedina lutka
kad otac mi ju je s puta donio
velika radost u kuću je ušla
bacila sam već mnogo toga
nju čuvam, ovakvu kakva jest, u dijelovima
bezimenu lutku od gipsa, bez ruku i nogu
Zagreb, kćerkin stan, vrijeme sadašnje… Sjedim sa šestogodišnjom unučicom na tapetu s hrpom igračaka razasutih uokolo. Igramo se. Odjednom ugledam krpena lutku, onu za ruku. Uzimam je, oči mi zasvijetle neobičnim sjajem, samo meni znanim.