piše: Sandra Marelja Muić
Čekam jutros u laboratoriju za vađenje krvi. Raštrkani ljudi po hodniku, svi se drže nekog kvazi razmaka. Čak nije ni gužva, sve je prebačeno na obiteljske liječnike, epidemiološka situacija uvjetuje rad svugdje.
Ovdje, doduše, zidovi izgledaju kao da su iz epidemije velikih boginja, nije naodmak što se sada ne gura dvjestotinjak ljudi u tih nekoliko kvadrata kao inače.…
Ekspanzija novozaraženih virusom Covid – 19 u Hrvatskoj ali i diljem Europe uzrokuje pojačane aktivnosti na sprečavanju njegova širenja ali istovremeno i snažnije djelovanje protivnika epidemioloških mjera.
Sve što je novo, ljudi malo i ništa prihvaćaju, pogotovo ako su s tom novinom oni ugroženi. To je u jednu ruku i opravdano. Ako je nešto novo za opće dobro, onda to u prvom trenutku može vidjeti samo inovator i nitko drugi.
Otkad nas je u ožujku 2020. godine pohodila korona, sve više mojih poznanika pati od nesanice. S ekrana nas već mjesecima zasipaju lošim vijestima koje se u našim životima preoblikuju u brigu, strah, stres, strepnju, neizvjesnost, apatiju i nemoć.
Kriza uvjetovana širenjem Covid 19 virusa očigledno pogađa sve dijelove društva i zasigurno će se još godinama osjećati posljedice.
Neću danas o dečku, on je svoj život okončao, gdje je pošlo po krivu, sada se pitaju roditelji.
Svi smo čuli za piromane.
Roboti pri automatizaciji proizvodnje je povećavaju i smanjuju joj cijenu. Kako se može definirati pojam „robot“?