piše: Marija Matijašević
Sjećanja su još u glavi, ljepota sirotinje, skromnosti. Nismo imali puno, ali gladni nismo bili. Tata je bio jedinac, ja jedinica, za više djece nije bilo dosta.
Baka se uvijek snalazila, mijenjala i đorala. Ja tebi to, ti meni drugo. Imali smo dvije krave, jednu svinju, kokoši, guske. Niti jednu voćku. Bunar s pitkom vodom. Vrt i nešto zemlje, mali vinograd na Moslavačkoj gori. U vinogradu malu klet i bunar. Malo je tko imao bunar pokraj vinograda, voda se nosila izdaleka.
Cijelu godinu se nešto pohranjivalo i ostavljalo za Božić. Bio to krumpir, koji se spremao u trap, skupa sa slatkom repom, zvanom koraba, bili to…
Split, o Božiću 2020. – izmjena godišnjih doba podsjeća nas na jedan od osnovnih životnih zakona, koji mi ljudi često izgubimo iz svijesti – prolaznost. Izmjenjuju se noći i dani, proljeća, ljeta, jeseni i zime, oblačni i sunčani dani. Priroda ima svoje ritmove.
Dakle, nedavno sam razmišljao kakvo bi ‘iskreno’ i pokvareno pismo napisao taj kradljivac, tj. zli duh, razotkrivajući svoj karakter i namjere. Jedno bi takvo pismo, upućeno čovjeku koji tapka u nekom svom mraku, možda moglo izgledati ovako:
I u Covid vrijeme idemo s našom akcijom “Kolač manje – osmijeh više”!