stihovi i slika: Nada Vučičić
Jesen je i moj glas je vjetar skriven u lišću
Da ne prepoznaš golotinju jutra
I lica bijesnih bogova
U sivim oblacima spremnim za kišu
Mandarine žute sanjajući vlastito rađanje iz cvijeta
Nevinost postanka nade u trajanje…
Ne možeš čuti moju tišinu,
Moja domovina više nema granice ali ima ljude, nesretnike, siromahe, izgubljene, one koji još nose nadu da može biti promjena.
Ponekada osjećam da nisam s ove planete