Samoće se ušuljaju u san i u rukave jave
U paučine niti skriju se iza vrata
Zavuku se u vrtlog zabrinute glave
U dugim zimskim večerima užarene bdiju
Zamrse ples vjetra i kiše
San spavača slamkom piju…
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao…
Jutros sam pod stari orah stala
U staru kamenu kuću se zagledala
Kao travka na vjetru zadrhtala
Tu su naši dragi pradjedovi za nas život stvarali
Zidali, orali, kopali, rijetko odmarali
Kako zakoračih preko djedova kamenog praga…
Ženo, majko, voljela si ga
Vašemu djetetu uspavanke ste pjevali
A drugo u utrobi nosiš
On dobrovoljno ode braniti Domovinu
S krunicom oko vrata
Ispraćala si ga zabrinutim pogledom…
Kada jesen svježinom prodiše
Kad probude se uspavane kiše
Svježa bit će sjećanja na ljeto
Novo sunce, vjerno danu, nadgleda sve to
Čemu podzide i prizide nove
Ako na proplanku samo mirisno cvijeće ćemo brati…
DOKTORICA: – Ajde uvedi pacijenta, čujem ji u čekaonici kako kokodaču.
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Ženo, majko, voljela si ga