događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Bosiljka Schedlich
Siječanj je 1969. Već sam tri mjeseca u Berlinu. U pola četiri posao je gotov. Niz široko stubište radnici, uglavnom žene, naviru prema dvorištu i tamo se utapaju u vlažni, sivi suton. Hladna magla lijepi se na lice.
Uza zid tvorničke zgrade momak i djevojka dijele letke. Pozivaju na demonstracije u znak sjećanja na ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta prije 50 godina.…
piše: Marija Juračić
U političkoj kuhinji Lijepe Naše, vrije! Svi su se lonci užarili, kipe, a neki su i prekipjeli. Situacija podsjeća na onu narodnu: „Rugao se lonac loncu, a oba su crna.“
Jedan gospodin, koji je izgubio glas u svakom pogledu, spočitava kiks u raspodjeli dobara gospođi, koja glas još ima, ali je nejasno ima li potporu glavnog kuhara.
Škrta je i htjela je uštedjeti, namjerno i tendenciozno, neoprostivo. Nije ona kao on, koji je najbliži najvećoj kesi pa svima daje, a posebno onim bogatima. Njima se otpisuju dugovi, jednako kao i „raji sitnoga zuba“.…
piše: Marija Juračić
U mojoj obitelji ni izbori za europski parlament ne mogu proći bez duboke političke analize.
Moj zet veli da su ga izbori u Lijepoj Našoj podsjetili na onaj stari vic o jednom davnom ratu u kojem dvije sukobljene strane, s promjenjivom ratnom srećom, osvajaju nekakvu šumu.
Jednom su jedni, a drugi put drugi gospodari šume, dok nisu dosadili i bogu i vragu pa je došao lugar i sve ih rastjerao.…
piše: Dubravka Lisak
Svakih nekoliko godina, roditelji bi me poslali sa školom na ljetovanje. Kao obitelj, svako ljeto smo bili na moru, ali s obzirom da sam bila odličan učenik, nekih godina škola bi me nagradila s ljetovanjem preko Crvenog križa, a nekoliko godina roditelji su mi priuštili da dva tjedna provedem u Novom Vinodolskom, u dječjem odmaralištu.
Bila je to odlična prilika da kao dijete koje potječe iz malenog sela pokraj Zagreba, vidim „malo svijeta“.…
piše: Marija Juračić
Danas smo moja kći i ja malo zakasnile na ručak želeći odgoditi neminovno. Kuhao ga je moj zet, jer on uživa u pripremanju i kuhanju brudeta. Nije bio zadovoljan našim kašnjenjem, a ja nemam srca reći mu da mi se njegov brudet ne sviđa.
Ima previše sastojaka koji me podsjećaju na našu političku scenu, a kad već skupo plaća tu silnu ribu i plodove mora, mogao bi bar napraviti bolji izbor. Ugledati se na naš puk, koji već tradicionalno zna koga izabrati.…
Iz naše arhive …objavljeno 29.05.2011.
Još samo jednu godinu. Zlatko je to prvi put rekao prije dvanaest godina. Djeca su već davno krenula u školu, Ante je osmi, Ljubica peti razred i otac im na početku svake školske godine kaže da dobro uče jer još samo jednu godinu su tu i moraju ponijeti dobre ocjene u Hrvatsku. Ante je vrlo dobar. Ljubica ima odlične ocjene. Zlatko već godinama djeci na početku školske godine u torbu s knjigama stavlja i jednu te istu rečenicu. A djeca vjeruju u rečenice.…
piše: Dubravka Lisak
Baka je bila, danas to slobodno mogu reći, najdepresivnija osoba koju sam ikad poznavala. Kao takva, ipak je nemjerljivo obilježila moj život i često je se sjetim.
Prema meni je bila najbolja, iako sam još kao dijete znala da je bolesna i jako su me pogađale njene promjene raspoloženja.
Na koji način je obilježila moj budući život, vjerojatno ni sama nije bila svjesna. Psihotično depresivna, zapala bi u strahovitu tugu.…
piše: Marija Juračić
Kaže mi zet da je zatvor gadna stvar, a ja njemu da ga od moje kuhinje sigurno neće dobiti. Onda on veli da ne misli na taj zatvor, nego onaj s rešetkama i ograničenim kretanjem.
„Pa i ja, zete, mislim na taj zatvor“, ali on je jako povezan s kuhinjom. Što bolje kuhaš, manje sjediš, a ako si tek neki priučeni kuhar, gulit ćeš krumpire. Od tuda i dolazi izreka – gulio je nekoliko godina u… Ali to guljenje krumpira za opće dobro djeluje nekako jadno, ponižavajuće. Faca od formata neće guliti, on će možda samo prohujati kroz zatvor, pa ako ima dvojno državljanstvo, zna se kuda ga put vodi, a ako nema… mnogi puti vode ka slobodi.“…
Na zanimljivo pismo iz Dublina koje nam je poslala Dubravka Lisak, odgovorismo zainteresirano, znatiželjno i srdačno. To opet izazavalo pozitivinu reakciju i evo nas pred vratima otvorenim za novu suradnju. Nova suradnja traži novu rubriku. Njen naslov je “Zašto sam otišla”. Evo što o sebi, suradnji i temi kaže autorica i naša nova suradnica. /Urednica/
piše: Dubravka Lisak
Zovem se Dubravka Lisak i živim u Dublinu. Rođena sam u Zagrebu a odrasla i većinu života provela u voljenom Prigorju.
Iako je moj životni put prožet beskonačnim usponima i padovima, postojala je jedna konstanta koja je uvijek izvirala iz moje nutrine, a to je kreativnost i pisanje. Ma koliko me život slamao ili uzvisivao, sve je završavalo na komadu papira.…
piše: Bosiljka Schedlich
Dugo sam iščekivala to mjesto po imenu Grad, kuda je otac odlazio na rad u tvornicu.
Mislila sam da je tamo sve bolje, da tamo nitko nikoga ne tuče. Ne tuku muževi žene, ne tuku djecu. Ni životinje. Ne tuku ni djeca djecu, niti mlađima otimaju cipele i s njima igraju nogomet kad se raspadne lopta od starih krpa.
Jednog ljetnog dana u hlad ispred naše kuće sjeli su susjed Ante i još tri momka iz sela. Pjevali su.…