Priču koja je ušla u finale natječaja GK Slavka Kolara Čazma za kratku priču satiru.
tekst: Marica Žanetić Malenica
Tijekom ona tri godišnja doba kad se ne otapamo poput špeka pod ljetnim suncem, On i ja često se subotom ili nedjeljom skićemo uokolo, uz obalu ili u zaleđu. Nekad unaprijed odredimo cilj, drugi put odemo gdje nas volan odveze. Te subote smo bili suglasni da želimo švrljati po Imotskom. Nakon što smo bacili pogled na ona dva raznobojna jezera, stigli smo u gradić po kojemu je i cijela krajina nazvana.…
Eto, došao je i taj dan. Dan odlaska. Dočekujući ga, sunce je ispunilo obzorje a nebo nad cijelim tobom, ostalo je bez oblačka. Kao da je znalo da upravo tu sliku treba ova osjetljiva duša. Šum mora i šapat borova pratit će me na svakom koraku učinjenom tisuću kilometara daleko od ovih tišnjanskih uspomena.
Tih i samotan put, poput bore na čelu nizine vodio me kroz nebrojene nijanse zelenog. Nad makadamom lebdio je oblačak prašine koja se slijegala nakon što je bijeli kombi prozujao uz mene, u nekoj od svojih uobičajenih žurbi. Posivjelu cestu u stopu su pratile raspršene ljubičaste cvjetne glavice crnog sljeza, što virihu iz nepokošenih jaraka koji pratili su cestu. Plavili su se cvjetovi divlje loćike, konjima omiljene, a odoljeni su se bijelili iznad cvjetnog špalira uz put, … 
– Od danas ćete imati još jednog učenika u razredu – rekao je razrednik smirenim glasom svojim učenicima. Antun je dobar i vrijedan dječak. Molim vas, upoznajte se s njime i pokažite mu slobodnu stolicu u učionici.
Tog lipanjskog predvečerja u Vižinadi, malom mjestu u unutrašnjosti Istre, na susretu čakavskih pjesnikinja i pjesnika Verši na šterni (gustirna, cisterna ili bunar) govorila sam svoju pjesmu Zbaćeno jaje, napisanu na velolučkom dijalektu. Na tom događanju predstavljen je i zbornik pjesama odabranih po natječaju GK Poreč.
Trulli – bijele kućice sazdane od vapnenca
Ne treba meni nitko reći da putovanje blagotvorno djeluje na žensko zdravlje. Kao iskusna žena, koja ne preže od svekolikog kretanja u vremenu i prostoru, ja to znam i osjećam.
Gozo – Kalipsin otok
Kada zrak Gorskog kotara zamiriše na vlažnu mahovinu i borove iglice, a stijene šute teškim vremenom i vječnošću, tada znate da ste nadomak mjesta gdje se priroda više ne šali. Tamo gdje se stijene dodiruju, a voda ne pita za dozvolu dok reže put kroz srce kamena – tamo počinje Vražji prolaz.…