Postoje gradovi koje čovjek razgledava, fotografira i napusti, a postoje i oni koji mu se, bez obzira na to koliko ih puta posjetio, uvuku pod kožu. Rovinj pripada ovoj drugoj skupini. Njegove uske kamene ulice, kuće naslonjene jedna na drugu, zvonik svete Eufemije i more koje se gotovo sa svakog koraka vraća u kadar čine ga jednim od najprepoznatljivijih gradova hrvatskog Jadrana. No iza slike turističkog bisera postoji i jedan drugi Rovinj – grad ribara, pomoraca, brodograditelja i malih ljudi čiji su životi stoljećima bili određeni morem. Upravo se u toj priči, između stare rive, kamenih kuća i modernog turizma, možda najbolje može razumjeti pravi karakter Rovinja.
tekst i foto: Antun Lukšić
U Rovinj se, barem prvi put, ne ulazi cestom nego pogledom. Još prije nego što se zakorači u njegove stare ulice, pogled se zaustavlja na brežuljku kojim dominira crkva svete Eufemije, a ispod nje grad kao da se spušta prema moru. Krovovi kuća gusto su poredani, fasade različitih boja izmjenjuju se s kamenim zidovima, a uske ulice stvaraju dojam da se grad kroz stoljeća sam sebi približavao, tražeći svaki slobodan komad prostora.…
Čini mi se da živimo u vremenu u kojem je glasnoća zamijenila dubinu, a brzina — prisutnost. Tehnologija je donijela čudesne darove: svjetove u džepu, glas prijatelja s druge strane planete, znanje odmah dostupno.
Ima gradova koji se pokažu oku prije nego što progovore srcu, a ima i onih rijetkih, kojima se valja približiti polagano, kao starome prijatelju, ne bi li sami otkrili ono što stoljećima brižno čuvaju.
Najljepše je kad sve olista i ozeleni a priroda se uresi najljepšim bojama cvijeća kao u svibnju ili lipnju.
Postoje mjesta koja čovjek posjeti, fotografira i nastavi dalje. A postoje i ona druga, rijetka mjesta koja ostanu živjeti u njemu dugo nakon povratka kući.
Božić 2006. U prenatrpanom “Kadettu”, vozim se iz Remscheida prema Slavonskom Brodu.
koliko je mene otprije u ovoj meni sadašnjoj
Odavno nisam čula zanimljivije predstavljanje knjige no što to bijaše ono Gojka Borića. Knjiga se zove “Hrvat izvan domovine”. I tek trebam zaroniti u njene stranice. I dok sam slušala autentično, duhovito i vispreno, ne čitanje niti predavanje, nego pripovijedanje proživljenoga i viđenoga od strane autora, podsjetila me ova knjiga na jednu drugu koja je obilježila moje djetinjstvo.
vrijeme ispirem sitom mudrosti