događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Dijana Jelčić-Starčević
Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… upitah se… je li on znao zašto je boginja ubila lovca?
A legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju… lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci …
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U toj su našoj ulici bile samo katoličke i muslimanske kuće, a odnosi su bili u pravom smislu riječi dobrosusjedski. U katoličkim se kućama nedjeljom nikada nisu obavljali veći poslovi, uključujući tu i pranje rublja. U znak solidarnosti ni muslimanke tada nisu prale rublje. Petkom muslimanima nije zabranjeno raditi, ali po nekakvom reciprocitetu moja majka nikada nije petkom prala rublje, niti je radila u vrtu. Katolički i muslimanski blagdani bili su također na neki način zajednički. Išli smo jedni …
piše: Filip Ćorlukić ……Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“
Bio je to prvi veliki prijelom; prva skretnica u mome životu, ali to još nije bila moja odluka. Uselili smo se u malu dvorišnu katnicu u derventskoj Gornjoj mahali, na samom ulazu u grad.
Kuću nam je iznajmio Anto Jurakić. On i njegova sestra su stanovali u kući uz ulicu, a tu su imali i kavanu. Uz kavanu je bila i …
piše: Viktorija Banić
Što napravi prosječan roditelj nakon napornog radnog dana u trenutku kad prekorači kućni prag?
Otpuhne, željno pomisli: „Konačno!“ i potrudi se isključiti dio razuma koji je posljednjih 8 -10 sati napet do svojih krajnjih granica rješavao, planirao, odrađivao, kalkulirao, pregovarao, objašnjavao, improvizirao i mijenjao verziju „u hodu“.
piše: Dijana Jelčić-Starčević
Napisala sam knjigu “Umijeće svakodnevnog pokreta”. Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.
Odaja tišine…
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U vrijeme moga najranijeg djetinjstva otac je još bio noćni čuvar na derventskoj željezničkoj postaji.
Prvo čega se sjećam dogodilo se kada sam imao oko dvije i pol godine.
Tu si sliku i sada mogu jasno predočiti, pa u mislima jasno vidim kako ujak Bariša izlazi iz kuće i nosi na ramenu mali sanduk napravljen od neobojenih…
tekst: Marija Kukić
foto: Ana Aušprung
Kako malo je potrebno čovjeku pa da mu dan postane ljepši! Kako neka sitnica može učiniti čovjeka sretnim!
Prolazeći ulicom svoga mjesta, naletjela sam na maškare. I to ne na makar kakve maškare, nego na maskirane učenike naše škole. Oni i njihove učiteljice obilježavaju već godinama poklade.
Ali, ja ne želim pisati o tome jer je na tu temu već podosta napisano.…
tekst: Ruža Silađev ...iz knjige “Divani iz Sonte”
Na Poklade kad su bile gajde,
na Mariino kad je kolo bilo.
Pivalo se u omladine. Igralo se kolo i po dvoj. Veselje, pisma i igranke. Najdu se tu kaki muški opraviti u žencke. Prave nakarade, pa ji onda svako štipa i dira tamo di ne triba. Ti dana svakake ludorije i šale spadnu na pamet. I tako četiri dana. Pokladna subota, pokladna nedilja, …
Ni svježe stablo nema takve kose,