događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Sjećate li se onog saborskog zastupnika koji je u Saboru izjavio: “Tko je jamio, jamio!“ ?
Mislim da je ta izjava dala kompletnu sliku svih društvenih odnosa u Lijepoj Našoj. Nepobitna je to i cjelovita ekonomska analiza za koju autor svakako zaslužuje titulu počasnog doktora ekonomije.
Teorija je to koja se sada potvrđuje i u praksi. Priznala ju je i naša Vlada i potvrdila novim zakonom u sklopu svoje porezne reforme.…
piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ubrzo nakon donošenja odluke o kupnji kompjuterske opreme, počeli su dolaziti ponuđači. Već nakon prvih razgovora odlučio sam se za najsuvremeniju opremu jednog proizvođača iz SAD.
Bilo je dosta problema dok se prihvatila ta moja odluka. Cijena skromnije dizajniranog uređaja iznosila je oko pola milijuna DEM, pa se u razmatranje ponuda uključio i komercijalni direktor Tedeski. On je – kako je tvrdio – zbog povoljnijeg načina plaćanja predlagao drugog proizvođača.…
Iz naše arhive/ Objavljeno 02.01.2011.
piše: Emil Cipar
Ne znamo kako je Franjo sa svojom tamburom stigao u Berlin. Znam samo da je to bilo prije više od stotinu godina. Sigurno se tada nije puno pričalo o integraciji, ali razlozi za Franjin put iz Hrvatske u daleki Berlin, bili su isti kao danas. Ne znamo točno ni kako je Franjo putovao, niti nešto o njegovoj obitelji.
Ali pouzdano znamo da je Franjo Krznar sa svojom tamburom napisao i još uvijek piše povijest.
Puno je znanstvenika i pseudoznanstvenika pisalo o povijesti…
piše: Marija Juračić
Ne znam poznaju li mlade generacije izraz crni fond? To je onaj skriveni novac koji osoba pomalo otkida od svote kojom raspolaže da njome nešto namiri, plati, a ipak joj nešto novaca ostane.
Imam i ja crni fond. Zaradim ga kada nešto kupim na sniženju, na rasprodaji pa ušteđeni novac ne prijavim ukućanima, nego ga stavim u crni fond da se nabere za crne dane. Naučilo me to još iz onih crnih vremena, kada se nemilice štedjelo za crne dane, jer nismo znali da u crnim danima živimo.…
piše: Bosiljka Schedlich
Jednog proljetnog dana davnih 1960ih pored mene je po tek završenoj Jadranskoj magistrali prošao jedan mali automobil. Za sobom je vukao kućicu za stanovanje, koju sam tada vidjela prvi put.
Gledala sam za prikolicom dok je nestajala iza okuke i dugo razmišljala zašto ljudi putuju. Ljudi iz mog sela nisu putovali. Odlazili su u grad samo kad su morali nešto obaviti.…
piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Sjećanja na minulo stoljeće”
Potpis Ugovora
Konačno sam dovršio rukopis knjige, koja svoj začetak ima u vrijeme neposredno ploslije rata i odnijeo ga mojim prijateljima u Tehničku knjigu. Kad su ga Vistrička i još neki pročitali rekli su da se ni uz najbolju želju to ne može uklopiti i njihov izdavački program. Onda mi je direktor inženjer Ražnjević rekao da će me odvesti kod svoga prijatelja Majstorovića, koji je direktor nakladničke kuće Stvarnost.…
piše: Marija Juračić
Ima u našem narodu jedna uzrečica, jedno pitanje na koje pitalac ne očekuje odgovor.
Zna on dobro odgovor na postavljeno pitanje, ali pita, jer je drzak, bezobrazan, jer želi naglasiti da je došlo vrijeme za neku akciju, neku promjenu.
„Znaš li ti koliko je sati?“ glasi pitanje, a upitani onda treba odgovoriti svojim djelovanjem u pravom smjeru. I mora biti…
piše: Ruža Silađev
Ujutro na Dan proljeća prošao mraz kroz vrt Beskrajno Zeleno. Ostavio dio svoje bijele brade na laticama rascvjetale kajsije, breskve i šljive. Obojio travu u bijelo.
– Br… Br… Mnogo nam je hladno! Požalile se tratinčice svojim susjedima u vrtu.- Ne možemo ni oči otvoriti. Ukočile smo se od hladnoće. Haljine su nam potpuno mokre.
– Nešto se mora učiniti po tom pitanju. Reče loza Povijuša s…
Uz suglasnost autorice, poznate hrvatske spisateljice, prenosimo priče iz bloga “Zašto sam Vam lagala”.
piše: Julijana Matanović
Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.
Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez specijalizacije. Glačala bi mi bijele kute i hvalila se da sam…