događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
DOK JE LUPARI U DALMACIJI, NIMA STRAJA O GLADI
tekst: Jadran Šantić Šangarelo
Jo judi moji koji smo mi lipi bokun naše prilipe drržave. Dalmacija je čudo nad čudiman jerbo ća se u nas u Dalmaciju dogaja to se nemore nigdi drugo njanka u snu dogodit.
Evo moran se dotaknit i moje pokojne None. Ona mi je uvik nala spomenit njezinu poznatu misal kako u nas u Dalmaciju niko nikad nemore bit gladan.
Završili smo objavu knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića. Iz knjige, kao što je to na kraju i red, donosimo i Bilješku o piscu. Imamo privilegij da nam je autor, Filip Ćorlukić, u mogućnosti ipak, a nakon nedavnog moždanog udara, napisati nekoliko riječi u ovoj završnici objave. A obećava i koji redak više u narednim danima. Dragom dida Filipu, našem najstarijem suradniku želimo brz oporavak. Na ovim stranicama ima se svakako šta njegovo čitati. A čitamo se, ako Bog da, i dalje! (Urednica, ili kako bi dida Filip rekao – “šefica” 🙂 )
Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće” Filipa Ćorlukića
Filip Ćorlukić rođen je 6. siječnja 1928. u selu Vrhovi kod Dervente, od oca Stjepana, željezničkog službenika i majke Kaje, domaćice. Prva dva razreda osnovne škole je pohađao u derventskoj osnovnoj školi časnih sestara, da bi je zbog očeva premještaja nastavio u tuzlanskoj osnovnoj školi časnih sestara. U Tuzli je pohađao gimnaziju do jednog dijela šestog razreda, a budući da mu je otac početkom 1943. premješten u Bosanski Brod i on je pohađanje nastave nastavio u Derventi.…
piše: Julijana Matanović
Nikada nisam išla u vrtić. Za to nema potrebe, odgovarala je moja teta svima onima koji su se usudili primijetiti da bi djetetu bilo korisno družiti se i s vršnjacima.
Zavidjela sam djevojčicama koje su u grupama, uz asistenciju školovanih drugarica, u lijepoj prizemnici na rubu Pejačevićeva parka, crtale cvijeće i zvijezde petokrake, izrađivale mala radnička odijela i kartonske satove.…
piše: Marija Juračić
Sjećate li se onog saborskog zastupnika koji je u Saboru izjavio: “Tko je jamio, jamio!“ ?
Mislim da je ta izjava dala kompletnu sliku svih društvenih odnosa u Lijepoj Našoj. Nepobitna je to i cjelovita ekonomska analiza za koju autor svakako zaslužuje titulu počasnog doktora ekonomije.
Teorija je to koja se sada potvrđuje i u praksi. Priznala ju je i naša Vlada i potvrdila novim zakonom u sklopu svoje porezne reforme.…
piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Ubrzo nakon donošenja odluke o kupnji kompjuterske opreme, počeli su dolaziti ponuđači. Već nakon prvih razgovora odlučio sam se za najsuvremeniju opremu jednog proizvođača iz SAD.
Bilo je dosta problema dok se prihvatila ta moja odluka. Cijena skromnije dizajniranog uređaja iznosila je oko pola milijuna DEM, pa se u razmatranje ponuda uključio i komercijalni direktor Tedeski. On je – kako je tvrdio – zbog povoljnijeg načina plaćanja predlagao drugog proizvođača.…
Iz naše arhive/ Objavljeno 02.01.2011.
piše: Emil Cipar
Ne znamo kako je Franjo sa svojom tamburom stigao u Berlin. Znam samo da je to bilo prije više od stotinu godina. Sigurno se tada nije puno pričalo o integraciji, ali razlozi za Franjin put iz Hrvatske u daleki Berlin, bili su isti kao danas. Ne znamo točno ni kako je Franjo putovao, niti nešto o njegovoj obitelji.
Ali pouzdano znamo da je Franjo Krznar sa svojom tamburom napisao i još uvijek piše povijest.
Puno je znanstvenika i pseudoznanstvenika pisalo o povijesti…
piše: Marija Juračić
Ne znam poznaju li mlade generacije izraz crni fond? To je onaj skriveni novac koji osoba pomalo otkida od svote kojom raspolaže da njome nešto namiri, plati, a ipak joj nešto novaca ostane.
Imam i ja crni fond. Zaradim ga kada nešto kupim na sniženju, na rasprodaji pa ušteđeni novac ne prijavim ukućanima, nego ga stavim u crni fond da se nabere za crne dane. Naučilo me to još iz onih crnih vremena, kada se nemilice štedjelo za crne dane, jer nismo znali da u crnim danima živimo.…
piše: Bosiljka Schedlich
Jednog proljetnog dana davnih 1960ih pored mene je po tek završenoj Jadranskoj magistrali prošao jedan mali automobil. Za sobom je vukao kućicu za stanovanje, koju sam tada vidjela prvi put.
Gledala sam za prikolicom dok je nestajala iza okuke i dugo razmišljala zašto ljudi putuju. Ljudi iz mog sela nisu putovali. Odlazili su u grad samo kad su morali nešto obaviti.…
piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Sjećanja na minulo stoljeće”
Potpis Ugovora
Konačno sam dovršio rukopis knjige, koja svoj začetak ima u vrijeme neposredno ploslije rata i odnijeo ga mojim prijateljima u Tehničku knjigu. Kad su ga Vistrička i još neki pročitali rekli su da se ni uz najbolju želju to ne može uklopiti i njihov izdavački program. Onda mi je direktor inženjer Ražnjević rekao da će me odvesti kod svoga prijatelja Majstorovića, koji je direktor nakladničke kuće Stvarnost.…