događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Ima u našem narodu jedna uzrečica, jedno pitanje na koje pitalac ne očekuje odgovor.
Zna on dobro odgovor na postavljeno pitanje, ali pita, jer je drzak, bezobrazan, jer želi naglasiti da je došlo vrijeme za neku akciju, neku promjenu.
„Znaš li ti koliko je sati?“ glasi pitanje, a upitani onda treba odgovoriti svojim djelovanjem u pravom smjeru. I mora biti…
piše: Ruža Silađev
Ujutro na Dan proljeća prošao mraz kroz vrt Beskrajno Zeleno. Ostavio dio svoje bijele brade na laticama rascvjetale kajsije, breskve i šljive. Obojio travu u bijelo.
– Br… Br… Mnogo nam je hladno! Požalile se tratinčice svojim susjedima u vrtu.- Ne možemo ni oči otvoriti. Ukočile smo se od hladnoće. Haljine su nam potpuno mokre.
– Nešto se mora učiniti po tom pitanju. Reče loza Povijuša s…
Uz suglasnost autorice, poznate hrvatske spisateljice, prenosimo priče iz bloga “Zašto sam Vam lagala”.
piše: Julijana Matanović
Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.
Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez specijalizacije. Glačala bi mi bijele kute i hvalila se da sam…
piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Nakon povratka iz Turske u Celprojektu sam se opet uključio u poslove na projektiranju, ali i pružajući pojedinim tvornicama savjetodavnu i konkretnu tehničku pomoć. Najviše smo poslovali s Tvornicom u Plaškom.
Jedne zime sam tamo po nekakvom većem poslu boravio tri mjeseca, a od kad su Đoku Bulatovića fizički izbacili iz ivangradske tvornice, on je preko Indbiroa pomagao pojedinim tvornicama. Zatekao sam ga u Plaškom. Sva smo popodneva provodili skupa, …
tekst: Ognjenka Kalajdžić
Mešak se već malo navikao na samoću u Växjö, gradu u kojem je živio, nakon izbjeglištva. Divan grad, pun zelenila i lijepih raznovrsnih građevina. Kažu da je najzeleniji grad u Europi. Šveđani se s tim baš ponose.
Tu je imao samo sestru. Majka je umrla prije dvije godine, a otac davno, skoro da ga nije ni zapamtio. Mnogo mu je nedostajala majka, još se nije navikao živjeti bez nje.…
piše: Marija Juračić
Pita me zet kakav mi je to gulaš bez mesa, a ja kažem – ćoravi gulaš.
Zet onda kaže da je to krivotvoreni gulaš, nešto što samo figurira kao gulaš, ali on to nije.
Moram braniti moj gulaš pa mu velim da se u Lijepoj Našoj nabrao lijep broj ćoravih gulaša, odnosno krivotvorina svih vrsta pa mogu i ja krivotvoriti jedan ćoravi gulaš, koji i nije prava krivotvorina jer u …
piše: Bosiljka Schedlich
Niz metalne stepenice iz aviona silazimo u neki drugi, svježiji zrak, na istočnoberlinski aerodrom Schönefeld.
Dugo stojimo u velikoj dvorani. 80 žena skida svoju prtljagu s crne, pomične trake. Neki koferi su veliki i teški. Ja sam imala samo jednu malu torbu i preko ruke narančasti kaput.
Krećemo!, pozvao je glas. Ulazimo u sivi autobus i nakon kratke vožnje stanemo. Motor se gasi. Granica! …
piše: Marica Žanetić Malenica
U vrijeme mojega djetinjstva i rane mladosti, tih 60-ih godina prošloga stoljeća, izlazio je zabavni list „Čik pogodi“, osmišljen u početku kao novina s enigmatskim sadržajem, da bi mu uskoro naziv bio skraćen u „Čik“. Nekoliko godina poslije preobličio se u „Novi čik“, pa potom u „Reporter“ i „Zum reporter“.
Kako se je u njemu pisalo o glazbi, filmu, ali i nešto otvorenije o ljubavi, mi mlađahni smo ga kriomice kupovali i isto tako prelistavali ispod klupe i ispod stola ili, pak, kamufliranog između…
piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Krajem travnja 1977. sjedio sâm sam u kancelariji Celprojekta, kad se oglasio teleprinter.
Bila je to poruka njemačke firme Belmer u kojoj preko Industromontaže traže vezu s Celprojektom po pitaju nekog posla za prof. Filipa Ćorlukića u Turskoj.
Teleprinterom sam se javio Belmeru i pitao o čemu se radi. Odmah su mi odgovorili da im je hitno potreban tehnološki direktor…
piše: Marija Juračić
Pregorio mi je ručak i sad ne znam kako se opravdati mojim gladnim ukućanima kada se vrate s posla. Pokušavam odvojiti gornji dio gulaša, ali smrdi po zagorenom i ne može se spasiti.
Onda mi padne na pamet da optužim Sotonu. Taj momak već mnogo vremena radi punom parom, čini se da nikada ne spava, uvukao se u mnoge institucije, robotizirao njihove uvažene čelne ljude i stvarno je već red da ga otvoreno optužimo.…