događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Danas su u domu Gospodnjem ponovno procvjetali ljiljani. Nježni, bijeli, mirisni. I čisti. Bez ijedne mrlje na neokaljanim laticama.
Poput najnježnijih pahuljica dolepršali su nošeni čistoćom duše i puninom radosti ka najsvečanijem i najsvetijem danu života. Raširili su svoje latice i u njih prvi puta u naručje primili Krista.
Bijela hostija, bijeli ljiljani, bjelina njihove duše. Radost koju šire oko sebe ispunjava srca njihovih roditelja, baka, djedova, braće,…
Iz naše arhive. Objavljeno 28. veljače 2012.
piše: Emil Cipar
Zima 1957. nagovještavala je nekako kraj našim mukama. Otac je povremeno radio u školi, ponekad su ga zvali u mjesni ured nešto popraviti, ponekad u Zadrugu… Nisu to bili veliki poslovi, ali neki dinar je pao, pa se je mogla kupiti mast, brašno, petrolej…
Osim toga bilo je dosta posla i u selu, ali ljudi nisu imali novaca, pa su plaćali u naturalijama …jaja, brašno, slanina, čvarci…
Moj otac je polako prestajao biti „onaj Bosanac“ i postajao je…
piše: Jadranka Haznadarević
Bilo mi je oko četiri godine kada me otac poveo sa sobom u Bosnu da upoznam njegovu mamu, moju baku Maru.
Bio je to ujedno i prvi i posljednji put da sam ju vidjela jer je izmučena starica bila već na samrti. Vjerovatno mi je zbog toga slika izmučene starice kako leži u krevetu pokrivena crnom čermom, ostala u sjećanju. Okrenula je glavu prema vratima iza kojih sam ja bojažljivo provirivala, nasmiješila mi se i mahnula rukom da dođem.…
Mirko Popović
– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.
Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući…
Dragi brate moj u tuđini
Nikola Šimić Tonin
Dragi brate moj: vrijedni, pošteni, pametni… kao što sam ti i sam: vrijedan, pošten i pametan.
Dragi brate moj u tuđini, u prvom redu moga pisma, mogu ti javiti da smo svi hvala Bogu dobro i zdravo koje i tebi želimo, svako dobro.
Mili braco moj, nešto si mi se u zadnje vrijeme stisko ko petobank, pa šalješ sve manje i manje novca, meni i mojima, a mi se glede tebe ostavili svakog…
Iz naše arhive. Objavljeno 26. veljače 2013.
Piše: Emil Cipar:
Moji prvi dani u Slavoniji polako su prolazili. Nisam mogao shvatiti to što se oko mene događa i zašto mi nemamo ono što drugi imaju. Sestra Emilija se rodila i mama je prve pelene napravila od očeve stare košulje. Čista ekologija nastala iz čiste nužde.
Škola je postala za mene horor. Imao sam osjećaj kako svi svoje osobne frustove istresaju samo na meni, kao da sam ja kriv što smo siromašni, što smo Bosanci i što moram nositi kožne hlače, dio folklorne nošnje Nijemaca iz Sudeta, zbog kojih su mi se svi…
Petnaesto proljeće poslijeratno
Mirko Popović
Zastala na visećem komadiću prozorskog stakla tko zna kada napuštenog vagona činilo im se da ju je napokon smirila vrelina lipanjskog sunca, te da će odahnuti od njena zujanja koje reže mozak. Po njihovim usputnim kriterijima ta muha je kao programirana bezrazložno neprestano uzlijetala kružno se i besciljno vraćajući ateriranjem čas na jedno, čas na drugo mjesto.…
Joža Prudeus
Moglo se. Pokušaj danas Trgom maršala Tita, ili Titovom ulicom…
Ajme, koliko se toga ipak lijepoga, unatoč ružnim vremenima, dogodilo meni i mnogima oko mene.
Srećom da sam ponešto uspio zapamtiti. Evo jedne, nije bogzna kako smiješna, ali možda prođe!
Međunarodna smotra svirača starih glazbala u Ilači
piše: Slavko Žebić
Ilača, malo ali lijepo mjesto u tovarničkoj općini, čuveno je po Gospi Ilačkoj i u novije vrijeme, po tradicijskoj manifestaciji „Međunarodna smotra svirača starih glazbala“, koja je ove godine organizirana po 13. puta.
Započelo je kao županijska smotra još prije Domovinskoga rata a nastavljeno nakon povratka Ilačana kući i vrlo brzo prerasla…
Bez žene i novca nekako, bez odijela i kravate, nikako!
Marija Kukić (Iz sjećanja moga muža)
Majka je ostala udovica s petero maloljetne dječice od kojih je najmlađemu bilo tek nekoliko mjeseci. Živjela je na kamenitoj i škrtoj , ali prelijepoj grudi hercegovačkoj u kojoj je život ovisio o količini vode. A voda je bila škrta baš kao i kraj kojim je protjecala. Jedina rijeka Ričina uglavnom je bila suhog korita, posebice u ljetnim mjesecima.
Bio sam više gladan nego sit. Trebalo je nahraniti tolika gladna dječja usta plodovima zemlje koja je tražila mnogo, a davala malo, na kapaljku. Majka, kao i većina žena toga kraja, ali i vremena, bila je…