događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Pita me unuk što znači riječ restrukturiranje. Pokupio ju je negdje usput i jedva je izgovara. Kako malcu objasniti nešto što ni mnogi političari ne kuže?
A opet, svi se pedagozi slažu u tvrdnji da treba udovoljiti djetetovoj znatiželji.
Kako je kuhinja svima bliska, pa je mnogi nose u podsvijesti, te stalno nešto kuhaju i izvan nje, odlučim mu stvar objasniti običnom kuhinjskom terminologijom.…
piše: Marica Žanetić Malenica
Ulazim u radnju poznatog splitskog proizvođača pekarskih proizvoda i slastica. Njušim opojni miris tek pečenoga kruha i zamišljam vrijedne pekare kako u noćnoj smjeni mijese sve te kruhove naše nasušne.
Dobro, više ih ne mijese ručno, ali treba u te velike čelične miješalice usuti točne omjere svih sastojaka, moguće i ručno domijesiti, tehnološku proceduru slijediti da bi iz toplih peći izašli: Didova peka, Bakina pogača, Matan, šlapa, lovački, seljački, rustika, finac … i sva ta razna peciva sa slanim i slatkim nadjevima. …
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kvasničke mi je bilo žao. On je najzaslužniji što su izgrađena postrojenja na Žitnjaku, ali se, nažalost, nije snašao u novim okolnostima. Smatrao je da i dalje mora osobno sve kontrolirati – ne samo pogone, nego i ljude.
Dolazak Vlade Kuka predstavljao je pravo osvježenje. Znao je razgovarati. Pitao je i slušao, ali ne autoritativno kao Kvasnička, nego nekako u prijateljskom ozračju. Obilazio je sve pogone i pored ostalog raspitivao se o organizaciji i tražio prijedloge što bi …
IZ NAŠE ARHIVE/ objavljeno na portalu 10. ožujka 2013. i u knjizi “Ono malo duše” 2015.
Napisao: Emil Cipar
Osim čitanja, što je bilo moj veliki hobi, nekih dugih susreta sa kulturom, početkom 60-tih godina, nije bilo. Struje nije bilo, pa tako ni radija, a o kinu i televizoru da ni ne govorim.
Za čitanje je bilo najviše vremena zimi, jer je rano padao mrak. Problem je bio da se štedjelo na petroleju. Kupovao se na pola litre u dućanu „kod Mite“, koji je nekada bio u zgradi zadruge, a kasnije se preselio na mjesto gdje je danas samoposluga.…
tekst: Ruža Silađev
Kad se sjetim školskih dana neizbježno se sjetim moje prve učiteljice Borinke Maširević i prvoga dana u školi. Sjećanja jesu blijeda, ali su se neki detalji urezali u pamćenje. U školu sam krenula u jesen 1956.godine. Radost i strepnja što ću konačno u školu su bili preveliki.
Radovala sam se školi zato što ću najzad imati pravu olovku i pravi papir na kojem ću moći crtati do mile volje. …
Iz naše arhive/ objavljeno 18.05.2016.
Ivanka Cvitan
Svaki put kad kupujem jabuke, sjetim se nečeg jako davnog.
Učili smo dijeljenje na jabukama. Učiteljica je na sat matematike ubacila par životnih minuta.
– Kako s prijateljem podijeliti jabuku bez noža?
Mi drugaši ostali smo u čudu.
– Poklonit ćemo cijelu, prekinula je naše moguće kalkulacije.
(Ovo i dalje učim.)…
piše: Marija Juračić
Danas ne razgovaramo o loncima i kuhinji. Jasno nam je tko nam lupa lončiće, a kuhinja je već odavno prerasla prostor našeg malog doma i postala nekako sveprisutna, globalna.
Pričamo u pola glasa o jednim opskurnim novinama čiji novinari nemaju drugog posla, nego kopati po mračnim stvarima. Po dnu nekakvog polusvijeta, koje onda još nazivaju elitnim.
„Zašto su te novine opskurne“, pita moja kći, a zet, koji svemu voli …
piše: Marica Žanetić Malenica
Konačno sam se dočepala otoka, s kojim je uvijek započinjalo i završavalo moje ljeto.
Raspremam se na brzinu, ovdje vlada neki opušteniji red, bolje reći blagi nered. Uostalom, tome i služi odmor i odlazak izvan mjesta stanovanja. Uzbuđena sam, očekuje me prvi ovogodišnji bliski susret s morem.
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Direktor postao diktatorom
Proizvodnja se u novim pogonima nakon nekoliko mjeseci stabilizirala, a kad je finska ekipa konačno otišla, Kvasnička je postao pravi diktator. Često je dolazio noću, pa ako je mislio da nešto nije kako treba, slao je automobil da doveze poslovođu i šefa pogona, a ponekada i tehničkog direktora da to riješe.
piše: Marija Juračić
Čujem kako zet mrmlja da nemam pravo suđe pa onda ni objed ne može biti dobar, a to me ljuti, jer ja imam pravo suđe i objed je uvijek dobar, pa kažem drzniku, ako mu suđe ne valja, neka kupi novo.
Zet prasne u smijeh i govori da ja imam dobro i pravo suđe, ali da pravosuđe u Lijepoj Našoj ne vrijedi ni cijelog pišljivog boba. Znaju to naši građani, jer moraš biti ili posve nezainteresiran ili potpuno glupav pa da ne vidiš što se u loncu kuha.…