Tekst i foto: Marija Kukić
Slavonac, prosvjetitelj iz Svinjara (današnjeg Davora) Matija Antun Relković u svom ‘Satiru iliti Divjem čoviku’ stihovima kazuje:
„Slavonijo, zemljo plemenita
Vele ti si lipo uzorita
Nakićena zelenim gorama
događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Viktorija Banić
Dan 23. svibnja je Međunarodni dan kornjača. Dobro, i? Svaka priča mora nekako početi. Tako i ova…
Bolest uvijek donosi veća ili manja ograničenja. Kad imaš u obitelji osobu oboljelu od astme to je, u našem slučaju, značilo – nema perja u kući, agrumi strogo kontrolirano, prašina najmrskiji neprijatelj, jednako kao i životinjska dlaka. E, prevedeno dječjim jezikom to znači: kućni ljubimci – stop! Barem oni „normalni“, tj. pernati ili dlakavi……
Povodom Svjetskog dana kornjača
piše: Marija Kukić
U našoj zemlji, ali i u svijetu vrlo često slave se neki značajni nadnevci i događaji i to na vrlo različite načine. Ali, postoje i mnogi dani koji se obilježavaju, a mnogi ljudi o njima znaju malo ili nimalo. Jedan od takvih je i Međunarodni dan kornjača. Obilježava se svake godine 23. svibnja.
Utemeljitelj ovog dana je AMERICAN TORTOISE RESCUE (ATR) s ciljem podizanja svijesti o važnosti zaštite kornjača. ATR je 1990. udomio 3 000 spašenih i izliječenih kornjača. Svrha im je bila …
/Promocija knjige Dubravke Borić/
Tekst i foto: Marija Kukić
U dvorani Galerije „Vinko Draganja op.“ u Dominikanskom samostanu u Splitu započelo je u 18.oo sati predstavljanje knjige Bubamara I. Zbirka je to pjesama za djecu autorice Dubravke Borić, a pisana je pučiškom čakavicom. Ta čakavica razlikuje se od ostalih čakavskih izričaja. Odupire se izumiranju i zaboravu i premalo je pisanih svjedočanstava o njenoj živosti. Stoga je izuzetno značajna pisana riječ koja je najbolji način borbe protiv zaborava.…
Tekst i foto: Marija Kukić
Suradnica Hrvatskog glasa Berlin i pjesnikinja Dubravka Borić iz Podgore uputila mi je pozivnicu za promociju njene knjige. Silno sam željela nazočiti predstavljanju knjige, ali bilo je to prilično komplicirano i vezano uz mnoštvo problema i pitanja.
Kako putovati? Automobilom? Predaleko i prenaporno za samo jednu vozačicu! Avionom? Ide petkom iz Osijeka, vraća se petkom u Osijek. Previše dana! Vlakom, uz nekoliko presjedanja? Komplicirano! …
Piše: Dragica Šimić
-Što ga je to iznenada zaustavilo u djetinjoj igri, nestašnom trku kroz zgusnutu masu ljudi, mahom nasmijanih, preplanulih od srpanjske vrućine, prepuštenih blagdanskom raspoloženju?
– Razmišljao je dok je pogledom pratio Lufthansin avion što je nadlijetao Zračnu luku Zagreb pripremajući se na spuštanje.
Uzbuđenje je u njemu raslo do kulminacije i miješalo se sa iznenadnim bljeskovima sjećanja.…
Tekst i foto: Marija Kukić
Sve je započelo jutarnjim pozdravom dobrodošlice i traženjem što boljeg mjesta u autobusu, a on je bio krcat ljudima kao košnica pčelama. Bili su to planinari i ljudi treće životne dobi. Nakon što nas je predsjednik Društva umirovljenika pozdravio i upoznao s planom putovanja, iz grla se zaorila pjesma. Prva na redu bila je himna graševini, vinu koju je proslavilo moj pitomi gradić diljem svijeta.
Stihove je napisala gospođa Ljerka i nose naslov Moja graševina.
Kad Kutjevom pjesma krene
A sunce isprati kišu,
piše: Ivanka Cvitan
Dobri roditelji daju svojoj djeci korijene i krila.
Korijene da bi znala gdje im je dom, krila da odlete kada dođe vrijeme. (napisao je netko)
Vijesti su prepune: maloljetnik ubio, poginuo, ubio sebe, premlatio, zapalio, silovao.
O sportskim natjecanjima, humanitarnom radu, naprednim učenicima malo se piše.
Nekad su u školama radili učitelji koje je dijete uvažavalo. To se…
/Povodom Majčinog dana svim ženama i majkama koje hrabro koračaju kroz život/
piše: Marija Kukić
Svi u selu znali su je pod nazivom Ćirilka. Bila je to sitna, malo pogrbljena starica, sijede kose koja je neposlušno stršala ispod njene crne marame. Živjela je u nedalekom susjedstvu s već prilično ostarjelom kćerkom Emicom. Bile su same, bez muškarca u kući. Bila je tu još jedna mlada ženska osoba, Marica, Ćirilkina unuka i Emičina kći.
piše: Viktorija Banić
Prolaze države i vlade, pobjegoše im stoljeća. Baš kao i zaprijećeni rokovi za sve najavljene kataklizme, krajeve svijeta, milenijski bug, pa i „najvažnije“ pitanje – od kada se točno računa početak 21. stoljeća, postade potpuno nebitno. Stalno je samo jedno – ljudi odlaze…
Odlazili su nekada davno sa „šip-kartom“, jedinom košuljom ili jaknom u selu, darovanom onome koji odlazi i trunom uspomena zamotanim u zavežljaj, kofera je rijetko bilo……