IN MEMORIAM
piše: Igor Matijašić
Vijest o Židakovoj smrti me doslovno zatekla!
Iako sam znao da je bio već duže vrijeme u bolnici, ipak sam vjerovao da će uskoro izaći i napisati svoju (i moju) omiljenu subotnju kolumnu – Iz Maksimirske šume. Nisam ni slutio da bi nas već u 65. godini mogao zauvijek napustiti. Da, obožavao sam stil pisanja jednog od najboljih sportskih novinara uopće. Zato što je, kako je bivao stariji, ispravljao određene „mladenačke grijehe“ i nije štedio nikoga, nego je uvijek jasno i glasno …
Evo štioci dragi uskrsa san izgleda ka i Lazar poza puno vrimena. Kako? Pa bome lipo jerbo se nisan javja jušto 5 miseci, pet dugi miseci šutnje ča meni baš ne leži.
Mi koji smo u znoju lica
Berlin/ U njemački glavni grad je stiglo “Uskrsno jaje od srca”, tradicionalna hrvatska pisanica, samo nešto viša od dva metra i oslikana rukama majstora naive: Josipa Gregurića, Đure Jakovića, Stjepana Pongraca i Zlatka Štrfičeka.
Ne vidim ga više, a svako je jutro oko 6 sati otvarao kontejner za smeće i tražio PVC boce da si kupi ono što treba. Kruh! Imao je nekih sedamdesetak godina života. Kaže, radio je 40 godina a ima jako malu mirovinu od koje ne može živjeti.
Zagreb/ Nela Stipančić Radonić (i naša draga suradnica u rubrici Pisma nikome i svima), ima novu knjigu, zbirku poezije naslova “K A M E N A Š U M A”.
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu
Odmah da pojasnimo – oni nisu poput znamenitog Doca Hollidaya došli tiho (baš naprotiv, bili su vrlo glasni!) i pitanje hoće li kao spomenuti revolveraš ući u legendu, no definitivno su kao Mick Jagger „zakotrljali kamenčiće“ i začas postali priča dana u Samoboru.
Berlin/ U njemački glavni grad stiže “Uskrsno jaje od srca”, projekt koji donosi oslikano od strane umjetnika, majstora naive, 2,05 metra visoko i 1,5 metar široko uskrsno jaje/ po domaće-pisanicu, kao dar Hrvatske, Podravine i grada Koprivnice, Berlinu.
Danas sam se opet porječkala sa zetom. On, kulturan čovjek, Europejac i ja, negdje zaostala u vremenu. Pale su i neke oštre riječi. Zbog granice. Počelo je mojim nostalgičnim sjećanjima na one davne posjete Trstu kada bih u talijanskim buticima promijenila cijelu sezonsku garderobu. I kakvi su to samo butici bili!