Naš suradnik, Nikola Šimić Tonin, poslao nam iz Hrvatske (jednom slao za Berlin pa se pošiljka vratila a on bio uporan pa poslao opet) svoj roman-prvjenac naslova “Azilanti” (Edicija Božičević 2012.). Roman uskoro izlazi i na njemačkom jeziku (prijevod naša suradnica Sandra Marelja Muić). Dotaknuti temom, radnjom, stilom, porukom …svime, toplo preporučamo za čitanje. I donosimo, na “Azilante”, izvrsno (u formi pisma) napisani osvrt iz pera Šime Zdrilića.
Dragi prijatelju, evo pišem …nakon što sam pročitao Vaš prvi roman Azilanti. Upoznat sam otprije s Vašom poezijom, i prije svega moram reći da me fascinirala modernost koju ukomponirate u neke sasvim takozvane zastarjele teme, ovom današnjem društvu strane, odbjegle.
Čitanjem Vašeg pjesničkog opusa ni u jednom trenu nisam zaboravio odakle ste potekli, gdje su Vam korjeni, što čuvate u sebi. Danas, kad je uspjeh napraviti što apstraktnije, što začudljivije, Vaše pisanje mi dođe kao ugoda, vraćanje ka onom starom dobrom, tradicionalnom, a opet s druge strane suvremenom.
Primajući Vaš roman u ruke bio sam pomalo moram priznati skeptičan oko izbora teme kojom ste se krenuli baviti. Dosad neispričana u knjigama na taj način, neotkrivena, a tako opet svima znana i izrečena sa sto aspekata, ratna tematika općenito ovog bakanskog prostora na svoj način zatvara obzore i ideje.
Bio sam radoznao jeste li upali u takav kotao ratne tematike, onoga što je svima već dobro poznato, prepričano, ili ste se izvukli, izdigli i pobili moje predrasude. Kako god mi mislili i htjeli i slušali, rat na ovim prostorima još uvijek nije zatvoreno poglavlje. I to vidimo svakodnevno. Ova Vaša knjiga to i dokazuje, ali i uči nas kako je taj rat zapravo bio (kao i svaki drugi uostalom) političko prepucavanje gdje stradaju uvijek oni što su najmanje krivi, kojima je svejedno koji grb nosiš i na koju himnu ustaješ.
Jednom je onaj rekao da je za pametnog čovjeka svaki rat izgubljen. Vi ste u ovom romanu opisali to ratno stanje na prostoru koje je bilo opkoljeno zlom, pa je i samo onda odjednom, ničim izazvano postalo zapravo leglo zla za svakog tko se tamo našao. Srednja Bosna, tih devedesetih godina, kao i uostalom uvijek kroz povijest ( Srednji vijek, Osmanlije…), nosi u sebi neku klicu koja sve druge narode vuče k njoj, nešto ko obećana zemlja, ali bez da to ona sama želi biti. U ovom romanu taj motiv obećane zemlje stavljen je u kontekst jadnog, izmučenog, osakaćenog pojedinca, koji se našavši u bezizlaznoj situaciji, potpuno vraća na stare, prošle dane, koji sad još više svijetle nego što su onda.
Roman po samom svom naslovu dade naslutiti da se ovdje radi o određenom broju ljudi u istoj situaciji, galeriji slika slikanoj ratnim kistom, slikan situacijom u koju su dovedeni.
Svaki pojedinac je slika za sebe, za svakog je potrebna posebna paleta boja da se naslika, mada su nijanse ponekad slične. Roman se također može shvatiti kao ispovijest, kao dnevnik jednog koji vrijedi za sve. Taj pojedinac (vlastito Ja u romanu) plače kroz smijeh, i smiješi se dok vapi. Gorka je sadašnjost za njega, ali takav kakav je uspijeva je načiniti zaraznom.
Atmosfera u djelu za vrijeme čitanja katkad je tako bolna, a katkad paradoksalna (kao i sam rat ustvari). Humor koji pisac postiže dobiva novu dimenziju, poučnu, spasonosnu. I baš kroz to taj vlastiti Ja ni na trenutak ne dopušta da se zaboravi odakle je došao, iz kojeg su ga to zemaljskog raja izvukli i nasilno odveli ko psa u tuđe, u daleko. Svaki je dan novo učenje, nova borba. Bezglavost i staloženost stoje u opreci u svakodnevnim životnim stanjima, a ovdje ih pisac uspješno ukalupljuje u spojenu, nerazdvojivu tadašnjost. Interesi okoline su ti koji ne dopuštaju tom pojedincu da ostvari sebe, što se čini tako teško i nedohvatljivo.
Ovaj roman se može gledati i kao roman stotine priča. Svaka priča nosi svoju boju, svoj okvir. Ovisno o liku, o situaciji, o raspoloženju, slično kao putopis usudio bih se reći. „Ja” u romanu nikad ne miruje, ostvaruje se kroz druge likove, pripovjeda priče iz svakodnevice, naroda, česte su anegdote „običnih”, narodne mudrosti. Ovo nije putopis koji se ne piše na putu kojim se želi proći, već onaj koji se piše iz dna sebe, iz sve svoje bijede. Put jednog naroda. Odbačena je zatucanost, ograničenost, situacije čine čovjeka čovjekom.
Želio bih posebno istaknuti jezik kojim se pisac izvrsno služi, za što osobno mislim da je najveća kvaliteta ovog romana. Jezik pun upečatljivih riječi, pun novih uklopljenica, otvoren za sve, nesuzdržan, eruptivan ali i odmjeren, dug, širok, a opet razumljiv, neograničen. Jezik je poveznica svega u djelu, jezik je sredstvo izražavanja tog „jadnika” unutar samoga sebe, izvana s drugima i najveća poveznica sa samom domovinom, rodnom Bosnom. I velikim dijelom zbog takvog baratanja jezikom smatram da je ovo roman općeljudskih dilema i problema koje su stavljene u kontekst cijelog balkanskog prostora, ali najviše dakako same Bosne.
Za kraj ću samo citirati dio pred kraj romana kada pisac u dvije rečenice sažima pitanje rata kroz ogledalo prošlosti i sadašnjosti, kroz pitanje sebe: „Život je zmija. Izvlači se iz stare kože.” Ovim citatom je rečeno isto što je i Meša u svom Dervišu iznio kada kaže „…trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje…” I skoro pola stoljeća kasnije iste su misli, ista je prošlost, boli i grize ali je naša i izvlačimo se iz nje, baš ko zmija iz kože.
Već sad unaprijed se radujem sljedećem Vašem proznom uratku, s mišlju da se ovako kvalitetan prvijenac ne viđa često.
Veliki pozdrav i Božji blagoslov.
Nikola,SVE ČESTITKE!