PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Krešo je došao u grad na Dunavu u Vojvodini kao desetogodišnji dječak. Za taj grad su ljudi govorili da je lijep ali on ga je sam htio bolje upoznati i formirati svoje mišljenje o gradu u koji su se doselili. Prvi dječakov utisak je bio loš.
Na ulici su bili spojeni pas i keruša poslije parenja. Ljudi …i mladi i stari su ih nemilosrdno udarali nogama , štapovima , kamenjem pa čak i granitnim kockama od kaldrme i s čim su stigli. Oba psa se nisu mogli razdvojiti i tužno su zavijali i plakali i bili su skroz krvavi. Dječak je molio ljude da ne tuku pse ali ljudi su bili nemilosrdni i nabusiti.
Prepoznali su ga po govoru pa su ga počeli psovati i prijetiti mu:
-Dobićeš i ti batina mali Bosanac . Šta ste navalili u Vojvodinu pizda vam materina , izgleda da tamo u Bosni niste imali šta da žderete i ločete . A vi Bosanci ste izuzetno glup i prljav narod , nema gorih ljudi na celom svetu.
Grad na prvom mjestu sačinjavaju ljudi. Ovi niski i debeli ljudi koji otežu pri govoru nisu se svidjeli Kreši. Zgrade liče na ljude koji su ih gradili a također ulice, parkovi. Ljudi su dječaka pridošlicu dočekali suzdržano. Odmah je dobio ime, prezime i nadimak Kreša Dođoš – Kuferaš.
Zlurado su se smijali njegovoj ijekavštini kako djeca tako i odrasli. Nije mlijeko već mleko, nije lijepo već lepo …stalno su ga ispravljali.
Najviše ga je vrijeđalo ono Kreša jer je to žensko ime u Bosni i Hercegovini. Ali tata je objasnio da se ovdje i muška i ženska imena završavaju na slovo a Krešo je bio razuman dječak a i sam je primjetio da se muškarci oslovljavaju sa Pera, Đoka, Mita a da se ne ljute zbog toga. Na ono Dođoš ili Kuferaš se nije ljutio jer je bio mali pa nije mogao spoznati šta ta riječ znači. A ona označava čovjeka nekulturna bez ikakve vrijednosti i korijena.
Pored grada je proticao Dunav koji je bio mutan i prljav, žućkasto-smeđe boje. Krešo je u školi u industrijskom gradu u srednjoj Bosni na priredbi igrao Dunav.
Dunav je na priredbi bio lijep i plav ali nije takav bio ovaj Dunav koji protiče pored ovog negostoljubivog grada. Ulice ovog grada su bile široke i prašnjave. U centru grada su bile višekatnice na koje su stanovnici grada bili ponosni a najviše na bijelu zgradu koju su zvali banovina. Od centra ka periferiji zgrade su se smanjivale sve dok nisu preovladale prizemne vlažne zgrade od nabijene zemlje na koje su stanovnici ovog negostoljubivog i oholog grada bili posebno ponosni.
Grad je svrstao dječaka u petu kastu žitelja a Krešo je grad počeo potajno mrziti. Dječak i grad su stupili u komplicirani emotivni odnos, grad se nije puno trudio oko Kreše a on je potajno sanjario da napusti ovaj grad koji ga nije prihvatio. Ustvari grad je prihvatio dječaka ali ne kao ravnopravnog građanina. Kreši je podsvjesno to najviše smetalo jer je htio da bude ravnopravan. Kao što je dječak dobio ima Kreša Dođoš – Kuferaš tako je i grad dobio ime darovano od Kreše …Prašnjograd. Krešo je bio skroman i stidljiv dječak zelenih očiju i svijetlo-smeđe kose. Bio je visokog rasta i mršav odnosno štrkljast kako se govorilo. Na čelu mu se nalazio nemirni uvojak svjetlije kose.
Građani ravničarskog, prašnjavog, negostoljubivog i oholog grada, su bili jako ponosni na nekakvu svoju kulturu i svoju prošlost i stalno su to isticali. Kreši su roditelji rekli da se ovde ljudi zovu Lale a žene Sose. Tata mu je objasnio da je lala isto što i tulipan i da se zato zovu tako jer drže lale u prozorima. A žene se zovu Sose jer često za ručak imaju sos.
Lale i Sose su imali samo dvije teme za razgovor a to su bili srpstvo i novci. Zaključci su uvijek bili isti. Položaj srpstva nije bio dobar a novaca nikad nije bilo dovoljno. U čemu se sastojala kultura Lala i Sosa iz tog grada?
Grad je imao pješćanu plažu na Dunavu koju su zvali Štrand. Štrand je navodno bio najveća riječna plaža u Europi; dječak u to nije vjerovao ali nije imao mogućnosti tu tvrdnju provjeriti. Građani grada prve kaste su imali kabine na Štrandu iz godine u godinu. I Krešini roditelji su htjeli zakupiti kabinu na Štrandu ali su uvijek bili odbijeni. Kada je otac htio zakupiti kabinu na Štrandu i rekao svoje ime i prezime dolazila su neprijatna pitanja u stilu kakvo je to ime Domagoj i kakvo je to prezime, odakle ste došli, da li ste Srbi a da slučajno niste nedaj Bože Mađari? Vi ste nas možda gurali pod led a sad hoćete da se kupate sa nama i to u tom istom Dunavu.
Priča o guranju pod led se ponavljala svaki dan prije i poslije jela pa se Krešo čudio kako Srbima ta svakodnevna priča ne dosadi. Njemu je izgledalo da Lale vole pričati negativno o drugim narodima ali njihove srpske vrline su bile ogromne i neupitne.
Što se tiče nekakve kulture na koju su žitelji Prašnjograda bili ponosni, Krešo je tu kulturu nazvao tuga-kultura. Tako da je poslije tih uzaludnih pokušaja roditelja dječak počeo mrziti i Štrand. Zbog kabina nije odlazio više na Štrand već se u početku kupao na obližnjem Ribarskom ostrvu. Građani druge kaste su imali drvene kućice na Ribarskom ostrvu. Krešo je počeo i to izbjegavati već se kupao podalje na Telepskom Dunavcu.
Tu je bilo puno ljudi koji su govorili na njemu nerazumljivom jeziku. Tata je objasnio da su to Mađari i da oni međusobno govore mađarskim jezikom. Mađari su bili zatvorena grupa i družili su se uglavnom samo međusobno ali nisu branili dječaku i njegovim roditeljima tu kupati i sunčati se i nisu ih gledali poprijeko.
Tata je bio dječakov oslonac u tim prvim godinama života u Prašnjogradu. On je bio i njegov ponos jer je to bio lijep čovjek, duhovit, kulturnih manira i živih pokreta. Na mamu se nije mogao osloniti jer je to bila nervozna žena koja je neprestano nešto pričala, a to su uglavnom bile prijetnje djeci.
To što je ona pričala su bile nevažne sitnice, stalno je plovila po površini života ne udubljujući se u ništa. Suština njenih priča je bila da je nitko ne poštuje a ona zaslužuje veliko poštovanje jer je rodila četvero djece.
Tukla je djecu stalno prvim predmetom koji joj se našao pri ruci. Onda je cio dan pričala kako ima puno muha. Dječak je dodao da nju ni muhe ne poštuju ali je za to dobio batine. Cio dan je pričala da ima puno komaraca ali je sada držao jezik za zubima i nije primjetio da je ni komarci ne poštuju.
Nastavak slijedi….