piše: Marica Žanetić Malenica
„Prodali smo kuću, danas je potpisan ugovor.”
Odlučan i promišljen naum brata i nevjeste da svoju kuću za odmor prepuste nekim drugim stanarima dočekao me je nespremnom.
Znala sam da se kuća već neko vrijeme prodaje, ali pročitavši bratovu poruku zastala sam na tren zatečena dvojakim osjećajima. Radujem se što su u tome uspjeli kad u njoj više nisu, kao nekad, provodili ljeta i zimske blagdane. A opet, blagi val tuge zapljusnuo je moje misli i sjećanja.
Zapravo, nije stvar u kući, stvar je u tome da je ona s godinama postala simbol obiteljskih okupljanja, kako nas troje, koji smo potekli iz istoga gnijezda, tako i svih naših potomaka, u početku u prvom, a sada već i u drugom koljenu.
Mlađi brat je, nakon preranog odlaska majke, a potom i oca, preuzeo, svojevrsnu ulogu brižnog čuvara naše primarne obitelji. Podržavao nas je, pomagao, bio naša dobra vila, netko na koga smo se mogli osloniti. Pa je i pri gradnji ove kuće podrumskom prostoru namijenio ulogu konobe s po mjeri rađenim masivnim drvenim stolom oko kojega će okupljati rodbinu i prijatelje. To se pokazalo mudrim jer su se naše tri obitelji postupno širile ne baš geometrijskom progresijom, ali ipak značajno.
Kada je kuća sagrađena braća i ja imali smo ukupno sedmero djece. Kako su naši potomci (šest kćeri i sin) odrastali, završavali školovanje i počele raditi, u naše obitelji pristizali su novi članovi, sklapali su se brakovi…Počela su se rađati i djeca naše djece. Stanovi u kojima živimo postajali su sve tješnji. Upravo tu je ova prostrana i lijepo uređena, topla kuća na obližnjem otoku odigrala ključnu ulogu. Postala je točka našeg okupljanja, obiteljski epicentar.
Znala sam u nju i ljeti doći, na nekoliko sati, jedan dan, dva, tri… da pobjegnem od svakodnevne rutine i gradske žege. Sjedeći na terasi i stapajući u pogled dva plavetnila, morsko i nebesko, činilo mi se da budna sanjam. Idilični mir tihe uvale, čaša vina ili nekog koktela u ruci i taj pogled od milijun dolara kao da su mi govorili: ovako će ti biti u Raju, ako se ne ogriješiš o postulate čovječnosti. Znale smo tada, nevjesta Hajdi i ja, raspredati o svemu i svačemu, onom što bi se zbivalo u našim obiteljima, na poslu, u okruženju. Na malo toga smo mogle utjecati svojom voljom, ali samim tim što bismo izgovorile ono što nam je bilo tjeskobno, ublažio bi se pritisak na misli i dušu. Kažu da je lakše nositi u sebi naglas izgovoreno, kao da mu se smanji specifična težina. Nevjesta je jedinica, ja nemam sestru. Pa smo se tijekom života trudile razumjeti jedna drugu: uvijek pomoći, nikad odmoći.
Iako sam u toj kući boravila u svim godišnjim dobima i bila ugošćena i kao sestra i kao zaova i kao prijateljica, ipak kad pomislim na nju poistovjećujem je prije svega s Badnjakom, za kojeg mi je upravo ona bila sinonim.
U sve tri naše obitelji taj prosinački dan zaokruživali smo crvenim. Većina nas nismo vjernici, ali podržavamo tradiciju okupljanja obitelji i blagovanja za zajedničkom trpezom u dane kršćanskih blagdana. Kako bismo svakoj obitelji ostavili Božić slobodan, dogovorili smo se da je Badnjak pravi dan za okupljanje naše tri obitelji. Svi smo nastojali toga dana biti u Splitu, slobodni i spremni za druženje sad već triju generacija. Samo jedne godine nisam na Badnjak bila na Čiovu, samo te 2016.-e, kada sam dva mjeseca boravila u Australiji. Bratu nije bilo pravo, trebalo je neko vrijeme čekati na oprost.
Već početkom studenoga nevjesta i brat počinjali su s opsežnim pripremama za prosinačke božićne i novogodišnje blagdane. Za početak je trebalo ukrasiti i osvijetliti kuću, iznutra i izvana. Poseban dio dnevnoga prostora zaposjeo bi stasiti umjetni bor koji je svake godine bio drukčije odjeven. Naglašena umjetnička crta moje nevjeste tada bi se razigrala. Ukrase je radila od gipsa, šila ih od dekorativnih tkanina, plela, donosila iz Beča koji su posjećivali tijekom adventa. Nikad nismo unaprijed znali s čime će nam se oči sresti pri ulasku u tu bajkovitu kuću, ali uvijek bismo zastali ispred njega, nakratko se ukipili, razrogačili oči i pri tome otvorili usta. A onda bismo i progovorili.
Vrlo brzo je slijedila i nadogradnja ugođaja. Pa je tako jedne godine u podnožju bora niknulo planinsko naselje poput onih ušuškanih na snijegom pokrivenim alpskim padinama. Osvijetljeni prozorčići na kućicama su žmirkali; potočić je žuborio ispod mosta; vlakić se, prateći tračnice, vrtio u krug; Snješko iz obitelji Bijelić se ponosio svojom mrkvicom; Djed Mraz, s punom vrećom darova, samo što nije stigao… I tako je, uz puno požrtvovnosti, maštovitosti, uloženog vremena i novca, oživljavala prosinačka bajka za velike i male.
Svaki put, zagledana u tu bijelu nestvarnu idilu, polako sam se smanjivala i počinjala gledati očima Alise koja se našla u zemlji čudesa. Zalutala bih tako u neko vrijeme i u prostor koje sam zauvijek ostavila za sobom i bilo mi je lijepo ma koliko kratko trajalo. Tih nekoliko sati bila sam dijete kojemu su se još uvijek mogle prodati čarolije.
Više neću biti dijete. Prodala se kuća, ona iz bajke.
